Camino de Santiago: Madrid (prvi dio)
13. - 27.07.2017.
Četvrtak, 13.07., Petra i ja autobusom stižemo na naš novi aerodrom. Sviđa mi se što ima ulaz na povišenom, s jedne strane u visini vrhova drveća, s druge pogled na Medvednicu. Direktan let za Madrid, manje od 3 sata. Na aerodromu u Madridu dočekuje nas Petrin prijatelj David koji nas vozi u svom novom hibridnom automobilu. Čudimo se toj bešumnoj tehnologiji, s kamerom za parkiranje i ostalim modernim stvarima. Objašnjava nam da se automobil ne mora priključivati na struju, već se baterije pune automatski prilikom kočenja.
Sljedeća tri dana smještene smo u stanu Davidovih roditelja, u modernom rezidencijalnom dijelu Madrida, blizu aerodroma Barajas. Lijepe stambene zgrade i kuće od crvenih ciglica, kakav mi je Madrid i ostao u sjećanju prilikom jednog jednodnevnog posjeta. Automobilom ulazimo u garažu koja je samo za stanare. U podrumu zgrade nalaze se i lijepo uređene ostave. Iako je vani blizu 40°C, stan sa spuštenim roletama je fino rashlađen. Iz aviona sam već vidjela da u Madridu svaka kuća i zgrada ima svoj bazen. Tako i ova zgrada u svom dvorištu, okruženom susjednim zgradama, ima lijepi okrugli bazen oko kojeg je zasađena trava, maslina, palma i čempres. Obitelji s djecom, mladi i stariji, opušteno uživaju u i oko bazena, tišina, promet se ne čuje osim vesele vike djece koja skaču u bazen. U kuhinji, gdje se najviše volimo zadržavati, prvo isprobavamo ručno rađene čokolade s lješnjacima. Davidova sestra, koju nismo upoznale, ostavila je za nas četiri velike čokolade, koje smo kasnije jele tokom cijelog našeg putovanja po Španjolskoj. Na kuhinjskom pultu smijemo se pršutu koji se u Španjolskoj prodaje kao cijela svinjska noga, zajedno s papcima. David nam ga reže za probu. Fin je, iako meni naš je ipak bolji.
Predvečer nas David vozi do centra grada u kojem se nalaze stare i raskošne građevine. Puno je ljudi na ulici, prolazimo kroz nekoliko četvrti dok tražimo slobodno mjesto za parking. Sviđa nam se četvrt - barrio Chueca, koja je nekoć bila zapuštena, a sad je pravo hit mjesto. Sad je to gay četvrt gdje se vijore šarene zastave, puno je restorančića, sve nekako vrvi pozitivnom i veselom energijom, to je ono što iz automobila zapažamo jer slobodnog mjesta za parking ovdje ne pronalazimo. 22h navečer i još je dan, vrućina isijava iz asfalta, kao i vrući vjetar koji puše poslije podne. Iako se Madrid nalazi na 700 metara nadmorske visine, klima je više afrička, pustinjska. Miris borova i zvuk cvrčaka podsjeća nas na naš Jadran pa stalno očekujemo kako ćemo iza nekog ugla ugledati more. U 22:15h još je dan, oko 22:30h počinje sumrak. Sad mi je jasno zašto Španjolci tako kasno izlaze večerati. Meni je osjećaj kao da je 19:30h. U četvrti - barrio de La Latina ulazimo u jedan od restorančića. David naručuje za nas nekoliko manjih porcija hrane i objašnjava nam razliku. Znači, u Španjolskoj možete naručiti pinchos – to su kao mali kanapei na čačkalici, zatim tapas - manje količine hrane koje se ponekad i besplatno nude uz piće, raciones - to su manje porcije, tako da možete više toga naručiti i dijeliti s prijateljima i platos - to su baš konkretna jela, vjerojatno s prilogom. David je za nas izabrao pimientos de Padrón - pečene papričice s krupnom soli, zatim krokete, koji nemaju veze s našim kroketima - nisu napravljeni od krumpira već od fine smjese bešamel umaka sa šunkom, bakalarom, špinatom ili nečim drugim, te porcija prženih lignji narezanih na trakice. Uglavnom, dok jedemo od svega pomalo, brzo se zasitimo. Pijem točeno pivo Estrella Galicia i baš je dobro. David me odmah poučio da se čaša točenog piva kaže caña i šali se da mi u Galiciju idemo kao gastro hodočasnici.
Idući dan nakon doručka u našoj maloj kuhinji, odlazimo metroom u grad u posjet kraljevskoj palači – Palacio Real. David nam je već unaprijed kupio ulaznice i sve isplanirao te nas odlučio kraljevski počastiti u svom kraljevskom gradu Madridu. Petra i ja se šalimo da smo hrvatske princeze u službenom posjetu Kraljevini Španjolskoj. Nisam baš bila zainteresirana za posjete palačama, više sam htjela osjetiti ulični život Madrida, ali ubrzo sam promijenila mišljenje. Treba vidjeti i ovu raskoš i luksuz brojnih kraljevskih palača jer naspram njih sad mi se npr. dvorac Schönbrunn u Beču više ne čini tako raskošnim. U kraljevskoj palači zabranjeno je fotografiranje, može se samo fotografirati u predvorju. Čak ni kraljevske krune i dragulji nisu izloženi da ih se može vidjeti. Ali zato od raskošnih pozlaćenih stolova, satova, lustera i ostalih predmeta, sve mi bliješti pred očima. Saloni u raznim bojama, prekriveni svilenim tapetama te raskošno postavljen stol za posebna primanja predsjednika. Kraljevske stolice, za koje nam David objašnjava da današnji kralj (Felipe VI) i njegova supruga (bivša novinarka), ne smiju sjesti, mogu samo stajati ispred stolice dok ih uzvanici pozdravljaju. David nam još objašnjava tko je bio i kako vladao pojedini kralj, ali baš ne uspijevamo zapamtiti sva ta ista ili slična kraljevska imena. Zatim razgledavamo Real Armería – manja zgrada u blizini palače u kojoj se mogu vidjeti viteška oprema i oružje, nevjerojatni raskošno izrađeni oklopi, kako za vitezove, tako i za njihove konje. Zatim tu je i pogled na park gdje su nekad kraljevi imali svoja lovišta. Na naše traženje odlazimo i u obližnju katedralu Almudena, ali osjećaj je kao da ova katedrala nije ni zaživjela. Madrid nije ni imao katedralu do kraja 19-st. i tek je 1993. dovršena i posvećena.
U četvrti - barrio de las Letras, koja je ime dobila jer su tu nekoć stanovali poznati pisci i pjesnici, a neki od njihovih stihova ispisani su na pločnicima, David nas vodi u galicijski restoran, što je dobro da nam odmah pokaže što jesti na našem putovanju Galicijom. Naručuje nam hobotnicu na galicijski način – kuhana hobotnica izrezana na komadiće s maslinovim uljem i ljutom crvenom paprikom, servirana na drvenom plitkom tanjuru s kuhanim krumpirom. Vino, crno i bijelo, koje se pije iz keramičkih zdjelica, pečene papričice i junetina sa žara. Poslije ručka odlazimo malo odmoriti uz kavicu ispred muzeja Thyssen-Bornemisza, a koji se nalazi u blizini muzeja Prado. Popodnevni mir remete nam samo gladni španjolski vrapci koji žicaju komadiće keksa i grickalica. Nakon odmora, a oko 15h i 16h sunce ovdje grije najjače, Petra odlazi u razgled muzeja Prado, a ja u park Retiro. Park Retiro je tako ogroman i prekrasan. Sad znam zašto mi je od prijašnjeg kratkog posjeta Madridu ostao u sjećanju samo ovaj park i sad sam sigurna da mi je ovo najljepši dio Madrida. U njemu ima svega, od skrovitih sjenovitih dijelova, šuma, velikih aleja, malih fontana, cvjetnjaka, velikog ružičnjaka, jezera na kojem se može veslati u čamčićima, životinja - ribe, patke, labudovi, paunovi sa sjajnim plavim i zelenim perjem, zatim uređeni dijelovi u francuskom stilu s uredno podšišanim živicama i slobodni engleski proplanci s drvećem, ispod kojeg Madrižani uživaju na piknicima, umjetnički paviljon kao naš u Zagrebu, samo cijeli od stakla, a zovu ga staklena palača (Palacio de Cristal), u čijoj blizini odmaram i isprobavam gazpacho (hladna juha od paradajza). Hodala sam puno po parku na sve strane, oko 3 sata, a nisam sigurna da li sam obišla polovicu. Oaza za sebe, mjesto gdje se ide povući, kao što mu i samo ime kaže - Retiro.
S Petrom se ponovo sastajem na jednom od ulaza u park i zatim odlazimo do trga Puerta del Sol na kojem se nalazi poznati simbol Madrida, brončani medvjed koji jede plodove sa stabla planike ili drvo jagoda ili na španjolskom madroño. Ovdje čekamo Davida i njegovu ženu Carmen, koja je upravo stigla brzim vlakom iz Seville. Trg je pun različitih izvođača i publike. Prvo slušamo meksički mariachi bend, zatim gledamo mlade dečke kako plešu breakdance i zabavljaju publiku, koja se u velikom broju okuplja oko njih. Zajedno odlazimo na večeru u slatki restorančić - El Viajero (putnik), uspinjemo se do terase na krovu na kojoj se nalazi nekoliko malih stolova i sve je puno ljudi koji večeraju i veselo čavrljaju. Konobar nam kaže da malo pričekamo kod šanka, da će se uskoro isprazniti neki od stolića. Konobari su ovdje posvuda ljubazni, svima se obraćaju sa chicos i chicas (dečki i cure), kao starim prijateljima, pa pitaju onako prijateljski, što ćemo si prigristi i popiti. Vani je mislim još uvijek blizu 40°C, oko 22:30h polako pada mrak. Žeđ si gasimo bokalom hladne sangrije koja djeluje kao osvježavajući sok, a utjecaj alkohola osjećamo tek nešto kasnije. Naručujemo si nekoliko različitih jela pa svi dijelimo hranu. Petra i ja uživamo u andaluzijskoj juhi salmorejo - našoj omiljenoj juhi od paradajza, krušnih mrvica i češnjaka s dodatkom pršuta. Bolja je od gazpacha. Kasno se opet vraćamo kući.
Idućeg jutra nas četvoro krećemo automobilom prema sat vremena udaljenom kraljevskom samostanu i palači El Escorial. Prolazimo kroz predgrađa i okolicu Madrida. Sve kuće su pravilno poredane u nizu i s uredno posađenim borovima uz cestu. Pitamo Davida - gdje su vaša sela, kako izgledaju sela, a on zbunjeno odgovara da nema ovdje starih seoskih kuća. Zavojitom cestom vrludamo među suhim brdima ili zasađenim borovima, dok se iznenada pred nama ne ukaže veličanstveni Escorial – bivša ljetna kraljevska rezidencija, sagrađena od sivog granita. Danas se lijepo malo mjesto razvilo oko ovog kraljevskog kompleksa, a koji je pak nastao oko samostana. Prvo razgledavamo samostan i baziliku San Lorenzo, zatim kraljevsku biblioteku s pozlaćenim knjigama, pa ostale rezidencijalne kraljevske prostorije. Ne smijemo ih fotografirati, a raskoš je na sve strane. Ovdje me se najviše doimlju tapiserije koje pokrivaju cijele zidove, s vrlo realističnim i lijepim prikazima ladanjskog života, a rađene su prema nacrtima Goye. Zatim odlazimo na ručak u jedan od restorana u gradiću. Usput vidimo nekoliko prosvjednika i čujem dijelove govora pa tražim Davida da mi pojasni o čemu se radi. Kaže da je u blizini Valle de los Caídos - spomeničko mjesto pri čijoj je izgradnji, za vrijeme Frankove diktature, puno ljudi izgubilo živote tokom prisilnog rada. Njihova rodbina i danas traži da se tijela ekshumiraju kako bi ih mogli dostojno sahraniti. Čitala sam o tome u jednom romanu pa ne želim previše ispitivati o toj temi. Za ručak opet naručujemo nekoliko različitih stvari pa dijelimo i isprobavamo hranu. Naručili i neke torte za desert. Petra i ja kao princeze, naručile naravno princess tortu i bila je dobra, od mascarpone sira i s preljevom od malina.
Nakon ručka odlazimo pogledati nešto što nije tako poznato, ali isto raskošno i zanimljivo. U blizini Escoriala je takozvana Casita del Príncipe ili Prinčeva kućica i park gdje se jedan od prinčeva (Carlos IV) odmarao i zabavljao. U njoj se nije ni spavalo, samo je primao društvo, ali kuća je više nego raskošno uređena. Do nje vodi drvored visokih borova, ispod kojih je sad zasađen još i drvored kestena, pretpostavljam radi hlada. Pred kućom, ispod borova, zasađene su ogromne ružičaste hortenzije, jako puno njih, a iza kuće uređen je parkić, vodoskoci. Ma sve je baš lijepo. Ja se ne mogu odvojiti od hortenzija, milujem njihove debele glave. Da, u Escorialu, u hladnome podrumu, nalazi se kraljevska kripta s mramornim grobovima kraljeva, kraljica i njihove djece. Sve mi djeluje tako hladno i sablasno. Kažem Carmen kako ne zavidim tim kraljevima jer ne bih željela biti sahranjena u tim hladnim i mračnim grobnicama, već radije ovdje vani, podno zelenih borova i ružičastih hortenzija.
Vraćamo se prema Madridu, malo drijemamo u automobilu. Po dolasku u stan odlučujem ipak isprobati bazen koji nam je pod nosom. Okrugli bazen, ima staklenu ogradu i spasioca. Voda me fino rashlađuje, malo je slankasta jer koriste sol umjesto klora. Zatim na plastičnim stolicama podno masline, gledamo Petra i ja djecu kako uživaju skačući u bazen. Jednu curicu mama zove s prozora. Ne razumijem što govore, vjerojatno na baskijskom jeziku. Malena zatim kaže svojoj prijateljici na španjolskom kako se do 20h mora vratiti kući. Naravno, prošlo je već 20h i sad tata s prozora upozorava curicu, a ona se opravdava i onda rastaje od svoje prijateljice.
Na večeru idemo pješice, hodamo malo po kvartu i ubrzo stižemo do shopping centra, oko njega još neizgrađena pustopoljina, a na krovu terasa sa zgodnim restoranom. Ovdje je puno mladih parova s djecom koja veselo trčkaraju uokolo ili plešu u kutu s mladom crnkinjom, koja je zaposlena da zabavlja djecu. David komentira kako u ovom dijelu grada živi puno mladih obitelji s djecom jer je mirnije i hladnije nego u centru Madrida. Hrana je opet fina, Petra i ja ne odustajemo od hladne juhe - salmorejo. Petra u svoj maleni notes zapisuje nama nove španjolske riječi. Carmen se smije jer malo zapisujemo nazive jela, pa malo imena kraljeva, pa zatim neke svakodnevne izraze i poštapalice.
Idućeg jutra imamo još vremena za obići obližnji malo poznati park - El Capricho, koji je bio napravljen za igru i razonodu bogate obitelji vojvotkinje od Osuna. Na početku parka dočekuje nas labirint napravljen od živice, koji je za vrijeme građanskog rata bio uništen, a sad se još obnavlja pa se po njemu ne može hodati. Zatim dolazimo do kućice za koju nikad ne bismo pogodile da je napravljena samo za pčele, kraljevski smještaj i za pčele. U blizini je jezerce i rječica po kojoj su se gospoda vozila čamcima do paviljona koji je služio za ples. Tu su i ostaci utvrde napravljene za igru i velike ljuljačke. Na početku parka nalazi se i kućica od kamena i drva, kao iz bajke, a prikazuje tipičnu seosku kuću s malim povrtnjakom ispred.
Nakon razgleda ovog lijepog parka, vraćamo se u stan i spremamo stvari dok nam David i Carmen rade sendviče za put. Zatim nas voze na željeznički kolodvor. Opraštamo se na peronu i ulazimo u vlak koji nas za 6 sati treba dovesti do Galicije.
Nastavak: Camino de Santiago (drugi dio)
Četvrtak, 13.07., Petra i ja autobusom stižemo na naš novi aerodrom. Sviđa mi se što ima ulaz na povišenom, s jedne strane u visini vrhova drveća, s druge pogled na Medvednicu. Direktan let za Madrid, manje od 3 sata. Na aerodromu u Madridu dočekuje nas Petrin prijatelj David koji nas vozi u svom novom hibridnom automobilu. Čudimo se toj bešumnoj tehnologiji, s kamerom za parkiranje i ostalim modernim stvarima. Objašnjava nam da se automobil ne mora priključivati na struju, već se baterije pune automatski prilikom kočenja.
Sljedeća tri dana smještene smo u stanu Davidovih roditelja, u modernom rezidencijalnom dijelu Madrida, blizu aerodroma Barajas. Lijepe stambene zgrade i kuće od crvenih ciglica, kakav mi je Madrid i ostao u sjećanju prilikom jednog jednodnevnog posjeta. Automobilom ulazimo u garažu koja je samo za stanare. U podrumu zgrade nalaze se i lijepo uređene ostave. Iako je vani blizu 40°C, stan sa spuštenim roletama je fino rashlađen. Iz aviona sam već vidjela da u Madridu svaka kuća i zgrada ima svoj bazen. Tako i ova zgrada u svom dvorištu, okruženom susjednim zgradama, ima lijepi okrugli bazen oko kojeg je zasađena trava, maslina, palma i čempres. Obitelji s djecom, mladi i stariji, opušteno uživaju u i oko bazena, tišina, promet se ne čuje osim vesele vike djece koja skaču u bazen. U kuhinji, gdje se najviše volimo zadržavati, prvo isprobavamo ručno rađene čokolade s lješnjacima. Davidova sestra, koju nismo upoznale, ostavila je za nas četiri velike čokolade, koje smo kasnije jele tokom cijelog našeg putovanja po Španjolskoj. Na kuhinjskom pultu smijemo se pršutu koji se u Španjolskoj prodaje kao cijela svinjska noga, zajedno s papcima. David nam ga reže za probu. Fin je, iako meni naš je ipak bolji.
Predvečer nas David vozi do centra grada u kojem se nalaze stare i raskošne građevine. Puno je ljudi na ulici, prolazimo kroz nekoliko četvrti dok tražimo slobodno mjesto za parking. Sviđa nam se četvrt - barrio Chueca, koja je nekoć bila zapuštena, a sad je pravo hit mjesto. Sad je to gay četvrt gdje se vijore šarene zastave, puno je restorančića, sve nekako vrvi pozitivnom i veselom energijom, to je ono što iz automobila zapažamo jer slobodnog mjesta za parking ovdje ne pronalazimo. 22h navečer i još je dan, vrućina isijava iz asfalta, kao i vrući vjetar koji puše poslije podne. Iako se Madrid nalazi na 700 metara nadmorske visine, klima je više afrička, pustinjska. Miris borova i zvuk cvrčaka podsjeća nas na naš Jadran pa stalno očekujemo kako ćemo iza nekog ugla ugledati more. U 22:15h još je dan, oko 22:30h počinje sumrak. Sad mi je jasno zašto Španjolci tako kasno izlaze večerati. Meni je osjećaj kao da je 19:30h. U četvrti - barrio de La Latina ulazimo u jedan od restorančića. David naručuje za nas nekoliko manjih porcija hrane i objašnjava nam razliku. Znači, u Španjolskoj možete naručiti pinchos – to su kao mali kanapei na čačkalici, zatim tapas - manje količine hrane koje se ponekad i besplatno nude uz piće, raciones - to su manje porcije, tako da možete više toga naručiti i dijeliti s prijateljima i platos - to su baš konkretna jela, vjerojatno s prilogom. David je za nas izabrao pimientos de Padrón - pečene papričice s krupnom soli, zatim krokete, koji nemaju veze s našim kroketima - nisu napravljeni od krumpira već od fine smjese bešamel umaka sa šunkom, bakalarom, špinatom ili nečim drugim, te porcija prženih lignji narezanih na trakice. Uglavnom, dok jedemo od svega pomalo, brzo se zasitimo. Pijem točeno pivo Estrella Galicia i baš je dobro. David me odmah poučio da se čaša točenog piva kaže caña i šali se da mi u Galiciju idemo kao gastro hodočasnici.
Idući dan nakon doručka u našoj maloj kuhinji, odlazimo metroom u grad u posjet kraljevskoj palači – Palacio Real. David nam je već unaprijed kupio ulaznice i sve isplanirao te nas odlučio kraljevski počastiti u svom kraljevskom gradu Madridu. Petra i ja se šalimo da smo hrvatske princeze u službenom posjetu Kraljevini Španjolskoj. Nisam baš bila zainteresirana za posjete palačama, više sam htjela osjetiti ulični život Madrida, ali ubrzo sam promijenila mišljenje. Treba vidjeti i ovu raskoš i luksuz brojnih kraljevskih palača jer naspram njih sad mi se npr. dvorac Schönbrunn u Beču više ne čini tako raskošnim. U kraljevskoj palači zabranjeno je fotografiranje, može se samo fotografirati u predvorju. Čak ni kraljevske krune i dragulji nisu izloženi da ih se može vidjeti. Ali zato od raskošnih pozlaćenih stolova, satova, lustera i ostalih predmeta, sve mi bliješti pred očima. Saloni u raznim bojama, prekriveni svilenim tapetama te raskošno postavljen stol za posebna primanja predsjednika. Kraljevske stolice, za koje nam David objašnjava da današnji kralj (Felipe VI) i njegova supruga (bivša novinarka), ne smiju sjesti, mogu samo stajati ispred stolice dok ih uzvanici pozdravljaju. David nam još objašnjava tko je bio i kako vladao pojedini kralj, ali baš ne uspijevamo zapamtiti sva ta ista ili slična kraljevska imena. Zatim razgledavamo Real Armería – manja zgrada u blizini palače u kojoj se mogu vidjeti viteška oprema i oružje, nevjerojatni raskošno izrađeni oklopi, kako za vitezove, tako i za njihove konje. Zatim tu je i pogled na park gdje su nekad kraljevi imali svoja lovišta. Na naše traženje odlazimo i u obližnju katedralu Almudena, ali osjećaj je kao da ova katedrala nije ni zaživjela. Madrid nije ni imao katedralu do kraja 19-st. i tek je 1993. dovršena i posvećena.
U četvrti - barrio de las Letras, koja je ime dobila jer su tu nekoć stanovali poznati pisci i pjesnici, a neki od njihovih stihova ispisani su na pločnicima, David nas vodi u galicijski restoran, što je dobro da nam odmah pokaže što jesti na našem putovanju Galicijom. Naručuje nam hobotnicu na galicijski način – kuhana hobotnica izrezana na komadiće s maslinovim uljem i ljutom crvenom paprikom, servirana na drvenom plitkom tanjuru s kuhanim krumpirom. Vino, crno i bijelo, koje se pije iz keramičkih zdjelica, pečene papričice i junetina sa žara. Poslije ručka odlazimo malo odmoriti uz kavicu ispred muzeja Thyssen-Bornemisza, a koji se nalazi u blizini muzeja Prado. Popodnevni mir remete nam samo gladni španjolski vrapci koji žicaju komadiće keksa i grickalica. Nakon odmora, a oko 15h i 16h sunce ovdje grije najjače, Petra odlazi u razgled muzeja Prado, a ja u park Retiro. Park Retiro je tako ogroman i prekrasan. Sad znam zašto mi je od prijašnjeg kratkog posjeta Madridu ostao u sjećanju samo ovaj park i sad sam sigurna da mi je ovo najljepši dio Madrida. U njemu ima svega, od skrovitih sjenovitih dijelova, šuma, velikih aleja, malih fontana, cvjetnjaka, velikog ružičnjaka, jezera na kojem se može veslati u čamčićima, životinja - ribe, patke, labudovi, paunovi sa sjajnim plavim i zelenim perjem, zatim uređeni dijelovi u francuskom stilu s uredno podšišanim živicama i slobodni engleski proplanci s drvećem, ispod kojeg Madrižani uživaju na piknicima, umjetnički paviljon kao naš u Zagrebu, samo cijeli od stakla, a zovu ga staklena palača (Palacio de Cristal), u čijoj blizini odmaram i isprobavam gazpacho (hladna juha od paradajza). Hodala sam puno po parku na sve strane, oko 3 sata, a nisam sigurna da li sam obišla polovicu. Oaza za sebe, mjesto gdje se ide povući, kao što mu i samo ime kaže - Retiro.
S Petrom se ponovo sastajem na jednom od ulaza u park i zatim odlazimo do trga Puerta del Sol na kojem se nalazi poznati simbol Madrida, brončani medvjed koji jede plodove sa stabla planike ili drvo jagoda ili na španjolskom madroño. Ovdje čekamo Davida i njegovu ženu Carmen, koja je upravo stigla brzim vlakom iz Seville. Trg je pun različitih izvođača i publike. Prvo slušamo meksički mariachi bend, zatim gledamo mlade dečke kako plešu breakdance i zabavljaju publiku, koja se u velikom broju okuplja oko njih. Zajedno odlazimo na večeru u slatki restorančić - El Viajero (putnik), uspinjemo se do terase na krovu na kojoj se nalazi nekoliko malih stolova i sve je puno ljudi koji večeraju i veselo čavrljaju. Konobar nam kaže da malo pričekamo kod šanka, da će se uskoro isprazniti neki od stolića. Konobari su ovdje posvuda ljubazni, svima se obraćaju sa chicos i chicas (dečki i cure), kao starim prijateljima, pa pitaju onako prijateljski, što ćemo si prigristi i popiti. Vani je mislim još uvijek blizu 40°C, oko 22:30h polako pada mrak. Žeđ si gasimo bokalom hladne sangrije koja djeluje kao osvježavajući sok, a utjecaj alkohola osjećamo tek nešto kasnije. Naručujemo si nekoliko različitih jela pa svi dijelimo hranu. Petra i ja uživamo u andaluzijskoj juhi salmorejo - našoj omiljenoj juhi od paradajza, krušnih mrvica i češnjaka s dodatkom pršuta. Bolja je od gazpacha. Kasno se opet vraćamo kući.
Idućeg jutra nas četvoro krećemo automobilom prema sat vremena udaljenom kraljevskom samostanu i palači El Escorial. Prolazimo kroz predgrađa i okolicu Madrida. Sve kuće su pravilno poredane u nizu i s uredno posađenim borovima uz cestu. Pitamo Davida - gdje su vaša sela, kako izgledaju sela, a on zbunjeno odgovara da nema ovdje starih seoskih kuća. Zavojitom cestom vrludamo među suhim brdima ili zasađenim borovima, dok se iznenada pred nama ne ukaže veličanstveni Escorial – bivša ljetna kraljevska rezidencija, sagrađena od sivog granita. Danas se lijepo malo mjesto razvilo oko ovog kraljevskog kompleksa, a koji je pak nastao oko samostana. Prvo razgledavamo samostan i baziliku San Lorenzo, zatim kraljevsku biblioteku s pozlaćenim knjigama, pa ostale rezidencijalne kraljevske prostorije. Ne smijemo ih fotografirati, a raskoš je na sve strane. Ovdje me se najviše doimlju tapiserije koje pokrivaju cijele zidove, s vrlo realističnim i lijepim prikazima ladanjskog života, a rađene su prema nacrtima Goye. Zatim odlazimo na ručak u jedan od restorana u gradiću. Usput vidimo nekoliko prosvjednika i čujem dijelove govora pa tražim Davida da mi pojasni o čemu se radi. Kaže da je u blizini Valle de los Caídos - spomeničko mjesto pri čijoj je izgradnji, za vrijeme Frankove diktature, puno ljudi izgubilo živote tokom prisilnog rada. Njihova rodbina i danas traži da se tijela ekshumiraju kako bi ih mogli dostojno sahraniti. Čitala sam o tome u jednom romanu pa ne želim previše ispitivati o toj temi. Za ručak opet naručujemo nekoliko različitih stvari pa dijelimo i isprobavamo hranu. Naručili i neke torte za desert. Petra i ja kao princeze, naručile naravno princess tortu i bila je dobra, od mascarpone sira i s preljevom od malina.
Nakon ručka odlazimo pogledati nešto što nije tako poznato, ali isto raskošno i zanimljivo. U blizini Escoriala je takozvana Casita del Príncipe ili Prinčeva kućica i park gdje se jedan od prinčeva (Carlos IV) odmarao i zabavljao. U njoj se nije ni spavalo, samo je primao društvo, ali kuća je više nego raskošno uređena. Do nje vodi drvored visokih borova, ispod kojih je sad zasađen još i drvored kestena, pretpostavljam radi hlada. Pred kućom, ispod borova, zasađene su ogromne ružičaste hortenzije, jako puno njih, a iza kuće uređen je parkić, vodoskoci. Ma sve je baš lijepo. Ja se ne mogu odvojiti od hortenzija, milujem njihove debele glave. Da, u Escorialu, u hladnome podrumu, nalazi se kraljevska kripta s mramornim grobovima kraljeva, kraljica i njihove djece. Sve mi djeluje tako hladno i sablasno. Kažem Carmen kako ne zavidim tim kraljevima jer ne bih željela biti sahranjena u tim hladnim i mračnim grobnicama, već radije ovdje vani, podno zelenih borova i ružičastih hortenzija.
Vraćamo se prema Madridu, malo drijemamo u automobilu. Po dolasku u stan odlučujem ipak isprobati bazen koji nam je pod nosom. Okrugli bazen, ima staklenu ogradu i spasioca. Voda me fino rashlađuje, malo je slankasta jer koriste sol umjesto klora. Zatim na plastičnim stolicama podno masline, gledamo Petra i ja djecu kako uživaju skačući u bazen. Jednu curicu mama zove s prozora. Ne razumijem što govore, vjerojatno na baskijskom jeziku. Malena zatim kaže svojoj prijateljici na španjolskom kako se do 20h mora vratiti kući. Naravno, prošlo je već 20h i sad tata s prozora upozorava curicu, a ona se opravdava i onda rastaje od svoje prijateljice.
Na večeru idemo pješice, hodamo malo po kvartu i ubrzo stižemo do shopping centra, oko njega još neizgrađena pustopoljina, a na krovu terasa sa zgodnim restoranom. Ovdje je puno mladih parova s djecom koja veselo trčkaraju uokolo ili plešu u kutu s mladom crnkinjom, koja je zaposlena da zabavlja djecu. David komentira kako u ovom dijelu grada živi puno mladih obitelji s djecom jer je mirnije i hladnije nego u centru Madrida. Hrana je opet fina, Petra i ja ne odustajemo od hladne juhe - salmorejo. Petra u svoj maleni notes zapisuje nama nove španjolske riječi. Carmen se smije jer malo zapisujemo nazive jela, pa malo imena kraljeva, pa zatim neke svakodnevne izraze i poštapalice.
Idućeg jutra imamo još vremena za obići obližnji malo poznati park - El Capricho, koji je bio napravljen za igru i razonodu bogate obitelji vojvotkinje od Osuna. Na početku parka dočekuje nas labirint napravljen od živice, koji je za vrijeme građanskog rata bio uništen, a sad se još obnavlja pa se po njemu ne može hodati. Zatim dolazimo do kućice za koju nikad ne bismo pogodile da je napravljena samo za pčele, kraljevski smještaj i za pčele. U blizini je jezerce i rječica po kojoj su se gospoda vozila čamcima do paviljona koji je služio za ples. Tu su i ostaci utvrde napravljene za igru i velike ljuljačke. Na početku parka nalazi se i kućica od kamena i drva, kao iz bajke, a prikazuje tipičnu seosku kuću s malim povrtnjakom ispred.
Nakon razgleda ovog lijepog parka, vraćamo se u stan i spremamo stvari dok nam David i Carmen rade sendviče za put. Zatim nas voze na željeznički kolodvor. Opraštamo se na peronu i ulazimo u vlak koji nas za 6 sati treba dovesti do Galicije.
Nastavak: Camino de Santiago (drugi dio)
Comments
Post a Comment