Camino de Santiago: 114 km (drugi dio)

Vlak nije onaj najbrži koji Španjolci imaju, ali ide 200 km/h i ništa se ne trese. Navlake na naslonima za glavu reklamiraju Apostolo - feštu za dan sv. Jakova u gradu Santiago de Compostela. Ubrzo od stjuardese u vlaku dobivao slušalice, pa možemo pratiti film ili slušati klasičnu glazbu poznatih španjolskih autora. Ja se odlučujem za glazbu dok kroz prozor promatram krajolik kojim prolazimo. Od suhe visoravni, na kojoj se nalaze Madrid i njegova okolica, polako prelazimo na sjever koji je zeleniji i sličniji našim kontinentalnim krajevima. Tu započinje ono po što smo došle u Španjolsku, a to je zadnji dio hodočasničkog Puta Svetog Jakova - Camino de Santiago. Uz Jeruzalem i Rim, ovo se smatra najvažnijim hodočasničkim mjestom u koje se hodočasti još od 12.st.. Hodat ćemo po takozvanom Francuskom putu koji kreće od francuske granice, zatim prolazi sjevernim dijelom Španjolske do grada Santiago de Compostela, točnije do njegove katedrale u kojoj se nalazi grob apostola sv. Jakova. Apostol je zajedno s mlađim bratom, evanđelistom Ivanom, bio među prvim Isusovim učenicima, a kasnije propovijedao evanđelje po Španjolskoj. Mi ćemo prehodati zadnji dio puta kroz pokrajinu Galiciju, odnosno 114 km, od gradića Sarria do Santiago de Compostela. Preko lokalne španjolske agencije, koju sam nasumice izabrala preko Interneta, rezervirale smo smještaj i prijevoz prtljage na 6 etapa našeg puta. U vlaku već prepoznajemo grupe koje idu na Camino - nose iste majice s natpisima, velike ruksake, štapove, školjke - Jakobove kapice kao hodočasnički simbol sv. Jakova. Mi ne nosimo ništa posebno, osim starih tenisica i nešto za pojesti.

Na željezničkoj stanici, u gradiću Sarria, izlaze iz vlaka veseli hodočasnici i odlaze u potragu za svojim smještajem. Ravno od željezničke stanice, nekih 1 km po glavnoj ulici, dolazimo do našeg hostela DP Cristal. Ubrzo shvaćamo da blagajna u baru ujedno služi i kao recepcija za prihvat gostiju. Dečko nam na španjolskom govori da imamo rezerviranu sobu u obližnjem stanu u zgradi iza. Smiješno mi zvuči njegov španjolski naglasak i pogađam da je Talijan. Zgrada u koju ulazimo je potpuno nova, kao i stan. Kupaonica ogromna i obasjana suncem koje ulazi s terase, iako ovo sunce više nije jako kao ono u Madridu i zrak je hladniji. Iako smo sa 700 metara nadmorske visine, na kojoj se nalazi Madrid, došle na 450 metara, ipak se osjeća da smo na sjeveru gdje su jutra i noći dosta hladnije. Stigle su nam u koverti i naše hodočasničke putovnice – La Credencial del Peregrino, koje baš lijepo izgledaju, crne sa zlatnim slovima i likom sv. Jakova.

Zbunjenog Talijana pitamo za svaki slučaj da nas uputi prema centru grada i mjestu otkuda kreću oznake hodočasničkog puta. Prema njegovim uputama odlazimo u suprotnom smjeru, tako da uskoro hodamo po seoskoj cesti, ali i to nam je zanimljivo. Kao da sam se vratila kući, prolazimo pored nasada kukuruza, krumpira, dolazimo do prvih kamenih kuća i štala s kravama i telićima, mačke s mačićima se griju na suncu. Mala crkvica s grobnicama oko nje koje su poslagane jedna iznad druge, što nam je neobično. Ubrzo ćemo saznati da sva groblja u Galiciji tako izgledaju. Ipak prvog čovjeka na kojeg nailazimo, pitamo za pravi smjer. On nam, preko ceste, rukom gestikulira da ako želimo nešto popiti, da idemo u onom smjeru, u kojem smo prvotno i namjeravale ići. I ubrzo dolazimo do restorančića poredanih uz rijeku, sve vrvi hodočasnicima koji veseo jedu i piju prije polaska na sutrašnji put. Naručujemo si Caldo Gallego - gustu galicijsku juhu od krumpira, bijelog graha i zelenjave tipa kelj ili raštika, ako nije možda i stočni kelj. Zatim naručujemo krokete koji u Španjolskoj nisu kroketi od krumpira kao kod nas, već nešto puno finije. Smjesa na bazi bešamela sa šunkom, bakalarom ili nečim drugim, sočni iznutra, a hrskavi izvana i dosta zasitni. Ja se držim galicijskog piva Estrella Galega, koja mi je odlična, a Petra svog omiljenog pića, Coca-Cole. Kasno večeramo pa i kasno odlazimo na spavanje. Ujutro trebamo do 8h ostaviti kofere na recepciji kako bi ih dogovoreni kombi prijevoz prevezao do našeg idućeg smještaja.

Za doručak nas dočekuje pun švedski stol s raznolikom hranom i voćem. Osim nas dvije, samo još jedan par na doručku, svi su već očito krenuli rano ujutro. Ali nama se ne žuri, u miru doručkujemo i krećemo na put poslije 9h. Za početak fotografiramo se pored putokaza, koji uz standardnu žutu strelicu i Jakobovu kapicu pokazuje da do našeg krajnjeg odredišta, Santiago de Compostela, imamo za prijeći 114 kilometara. Već nakon par koraka zastanemo u trgovini opremom i suvenirima. Ipak ne kupujemo i ne vješamo školjke na ruksake kao većina hodočasnika, već uzimamo male značke s oznakom školjke. Ja svoju stavljam na ručku od ruksaka. Da, osim malog ruksaka, opremu nam čine stare tenisice i trenirka/tajice, majčica/lagana jakna zbog jutarnje hladnoće. Put kroz gradić Sarria, koji je kao i većina gradića ovdje, nastao na temelju potreba smještaja za hodočasnike, uspinje se uzbrdo po stepenicama ispred kojih vidimo interesantan znak - zabrana prolaza na konjima.





Dalje nas put vodi kroz hrastovu šumu, vrsta hrasta koje se ovdje naziva carballo. Uz hrastove, uz put posađeni su i ogromni borovi s velikim češerima. Uzimam jedan češer ispod stabla i igram se s njime prebacujući ga iz ruke u ruku. Lagan je i dobro leti u zrak. Mislim si, bolje da nešto držim u ruci, nego da mi ruke vise uz tijelo pa s vremenom oteknu. Puteljak nas vodi kroz šumu, pored potoka, zatim vrtova, kuća, pašnjaka na kojima pasu kravice. Na raskrižju, prije ulaska u iduće selo, stoji djed s onom kao francuskom kapicom, koja se ovdje isto nosi, i upućuje nas da skrenemo ulijevo do crkvice koja je otvorena, a zove se Santiago de Barbadelo. U tišini, s još dva dečka hodočasnika, razgledamo crkvicu i udarimo si same pečat u našu hodočasničku putovnicu. Na današnjoj ruti trebamo prijeći 22 km do gradića Portomarin.



Dalje prolazimo pored jednostavnih kamenih kuća pokrivenih pločama kamena škriljevca. Prvo još ne shvaćamo da će nas jedan neobični objekt pratiti cijelim putem kroz Galiciju. Točno pred svakom kućom, siromašnom ili bogatom, na ulazu u dvorište i visoko iznad zemlje, stoji veći ili manji hórreo - od kamena lijepo izrađeni s križem na vrhu, kukuružnjak. Samo smo u jednom vidjele da u njemu stvarno ima klipova kukuruza, a u jedan je, baš dok smo prolazile, baka stavljala sušiti sir, dok većina ima samo dekorativnu svrhu. Zašto su baš kukuružnjak uzeli kao simbol koji svaka kuća treba imati, ne znam, ali vjerujem da predstavlja dio tradicije koju ne žele izgubiti.



Prolazimo šumskim putevima koji su lijepo ograđeni kamenim kao suhozidima, a uz put posađeno je i razno drveće kao hrast, kesten, bor ili nešto drugo što pravi hlad, a koristi hodočasnicima i za obavljanje nužde. Ne susrećemo baš nešto puno ljudi u selima, uglavnom starije ljude koje pozdravljamo, a oni nam obavezno uzvraćaju pozdravom - „Buen camino!“, iliti Sretan put. Tim pozdravom se pozdravljaju i hodočasnici međusobno kad se susretnu na putu, bilo pješaci ili biciklisti. Ponekad nam se čini kao da smo jedine na ovome putu, a onda se iznenada pojavi netko iza nas, zatim ponovo hodamo same, pa nas presretnu biciklisti koji brzo projure, pa onda mi nekoga prestignemo, onda dugo vremena ne vidimo nikoga i tako stalno. Neki hodočasnici sa sobom na put nose kamen koji onda ostave negdje na kraju puta. Ja sam nekako spontano odlučila da će češer putovati sa mnom do oceana. Ubrzo je češer dobio i ime - Šiško i postao ravnopravni član koji je na neki način dalje nas vodio. Ovaj hodočasnički put ne privlači samo vjernike katolike, već i puno onih koji su u nekom traženju sebe. Pojedini hodočasnici na različitim mjestima uz put, a najčešće je uz neko drvo, ostavljaju svoje stvari, pa onda ta mjesta postaju kao mali oltari na kojima stoje raznorazni predmeti tipa cipele ili čarape, križevi, fotografije, poruke onima za koje se moli ili koji su preminuli i razne druge produhovljene poruke. To mi je nekako zastrašujuće, pa ne želim te spontano stvorene oltare ni fotografirati. A često ljudi ostavljaju i grafite na drveću, zidovima, putokazima, smiješne poruke tipa: „5 Turaka je bilo ovdje“, ili pišu nekome tko ide iza njih da izdrži, da je još malo do cilja i slične stvari. Na nekim improviziranim štandovima uz put prodaju se štapovi i suveniri, uz obavezni žig ako netko želi staviti u svoju hodočasničku putovnicu. U jednom šumarku susrećemo i gajdaša, ali trenutno ne svira, baš si je uzeo odmor i gleda u mobitel.





Za ručak zastajemo u restorančiću/hostelu sa par stolova vani pored ceste – Casa Morgade u selu Morgade. Naručujemo si empanadu od tunjevine i tortu Santiago – sočno tijesto od badema, a isprobavam i sidru - tradicionalno piće od fermentiranih jabuka, koje se inače više pije u pokrajini Asturiji. Tri starije Amerikanke pridružuju nam se za stolom i nude nas malinama, kupljenih od žene koja nam je maloprije viknula s prozora da prodaje svježe ubrane maline. Amerikanke, na moje iznenađenje, kažu da su oduševljenje Hrvatskom, a jedna od njih je i planinarila po Crnoj Gori. Nakon podnevnog odmora krećemo dalje. Put je prvo ograđen kamenom škriljevcem, obraslim zelenom mahovinom, a kasnije na putu pojavljuje se žućkasto-crvenkasti kvarc koji lijepo svjetluca na suncu. Kuće su građene od lokalnog kamena i baš izgledaju u skladu s prirodom. Nekoliko puta susrećemo par, mislim da su Nijemci, koji hodaju s dva psa. Mislim da je psima teže jer ih često vidimo da se odmaraju u hladu. Za Galiciju je trenutno neobično toplo vrijeme, iznad 30°C po danu. Susrećemo i par s brazilskom zastavom, prebačenom preko velikog ruksaka koji nosi muškarac. Čini mi se da oni već duže vrijeme pješače, muškarac teško hoda. Ostale putnike s velikim ruksacima ne susrećemo, oni vjerojatno krenu rano ujutro za mraka, a neki dnevno prolaze i po 40 km.



Hodamo određenim tempom, ali dosta se i razgledavamo uokolo, i tako uskoro stižemo pred gradić Portomarín. Dugim mostom prelazimo El embalse de Belesar, odnosno umjetno stvoreno jezero, potopljeni kanjon rijeke Miño u kojem se još vide ostaci starog grada, dok je današnji grad 60-ih godina preseljen na obližnje brdo. Kamen po kamen prenesene su zgrade prije potapanja, a među ostalim i lijepa crkva San Juan, koja je pripadala Malteškome redu. Prilično je vruće dok kasno poslijepodne stižemo u grad s pogledom na jezero, iznad kojeg je napravljen i veliki gradski bazen u kojem ljudi upravo uživaju. Uspješno pronalazimo naš mali hotel Portomino, u kojem je bar ujedno i recepcija gdje nas naši koferi već čekaju.

Odlazimo malo u grad i baš stižemo pred crkvu na početak mise za hodočasnike. Misa je na španjolskom jeziku i u crkvi su uglavnom mladi Španjolci i Španjolke obučeni u kratke hlačice i japanke. Prizor baš suprotan prostoru u kojem se nalazimo, a koji odiše nekim prošlim vremenima vitezova templara. Promatram neobična slova/znakove urezane na svaki kameni blok od kojih je crkva sagrađena. Svećenik se u propovijedi posebno obraća hodočasnicima i na kraju nam daje posebni hodočasnički blagoslov. Poslije mise u potrazi za restoranom, odjednom u jednog uličici čujemo glazbu i kao da netko pleše, a publika plješće. Dvojica mladih dečki sviraju gajde i nešto stariji udara u bubanj, a publika ispred kafića uživa sjedeći na zidiću i s pivom u ruci. Sve se može odsvirati na gajdama, pa čak i ovoljetni hit „Despacito“. Kasnije vidimo da se jedan od svirača gajdi, s tetoviranim galicijskim križem na nozi, ujedno bavi i prijevozom kofera/ruksaka hodočasnika. Vidimo ga kako vozi kombi, a firma mu se zove „Mochilas David“ (Ruksaci David). Za večeru uzimamo menú del día (dnevni meni) koji se obično sastoji od predjela, glavnog jela, deserta i pola litre vina ili nekog drugog pića. Cijene su obično oko 10 €, a porcije obilne pa je nama dovoljan jedan meni. Večeramo na trgu pred crkvom, zadovoljne jer smo uspješno prehodale prva 22 km. Petra ima jedan žulj sa strane pete, ali ništa strašno i nemamo nikakve bolove u mišićima. U sobi gledamo TV i to „Real Madrid TV“. Nogometna momčad ima svoj TV program na kojem se cijeli dan vrte prilozi o nogometašima ili navijačima, i tek sad postajem svjesna koliko je velika stvar što naš Luka Modrić igra za njih.



Idući dan, opet nakon sporog doručka, krećemo dalje. Danas nam je najduža ruta hodanja, 25 km. Prelazimo jedan kraći most preko rijeke Miño i u rijeci vidimo vidru kako zaviruje ispod svakog kamena, pretpostavljamo da je u potrazi za hranom. Idemo dalje kroz šumu uzbrdo. Inače, hodočasnički put je cijelo vrijeme dobro označen i sa strane još pokošen, tako da kupine i ostalo grmlje ne smeta prolaznicima. Ima dosta kupina, koje u ovo doba godine još nisu zrele te puno paprati, a osim šuma hrasta i kestena, nailazimo i na posađene borove i metličasto grmlje, koje na španjolskom zovu retamas. Prolazimo pored farmi krava koje su poluotvorenog tipa. Dosta se osjeća neugodan miris stajskog gnoja. Mora da se ove krave ipak ne hrane samo travom, već i drugom hranom. Uvezene crne krave mljekarice, mislim da je to pasmina Holstein, imaju vimena koja im se vuku do poda.

Danas se cijelo vrijeme pomalo uspinjemo, manje hodamo po selima, više uz rub brze ceste. Vjetar puše pa nam nije vruće, ali kasnije uviđamo da smo od vjetra i sunca izgorjele po licu i rukama. Na vrh jednog brda, ovdje baš susrećemo radnike koji trimerima kose travu oko puta, nalazi se mjesto Castromaior u kojem se ostaci kastruma, odnosno utvrđenog vojničkog naselja iz doba Rimljana. Sjedimo na travi ispod jedne topole i uživamo u pogledu na sve strane. Lako je zamisliti kako su nekad ovuda prolazile čete rimskih vojnika i one poznate prizore iz crtića o Asterixu i Obelixu.

U mjestu Ventas de Narón radimo pauzu za ručak. Piše u našoj maloj mapi za hodočasnike da se ovdje 820.god. vodila velika bitka između kršćanskih i muslimanskih trupa. Na terasi restorančića, u hladu drveća nam hladno pa kopiramo jednog talijanskog hodočasnika i premještamo se na stolice na suncu. Odmaramo i uživao u suncu koje nas grije i suši vlažne čarape. Na obližnjem kamenom zidiću vidimo da se suše nečije gojzerice, neka hodočasnica pere robu i suši ju pored kuće, vjerojatno vlasnice restorana. Vlasnica restorana me pita zar Šiška nosim cijelo vrijeme sa sobom, a zatim mi daje plastičnu vrećicu za njega. Zahvaljujem joj i nastavljamo dalje svoj put. Šiško i dalje u rukama, ipak ne u vrećici.

Sve više nailazimo na dijelove pošumljene drvom eukaliptusa i osjećamo njegov aromatični miris. Neobično je njegovo srebrnkasto lišće koje više paše uz crvenu australsku zemlju nego ovdje. A mlado drveće eukaliptusa još izgleda neobičnije jer nema usko duguljasto lišće, već široko i svjetlije boje, a onda se nakon 3-4 metra visine pretvara opet u duguljasto i tamnije lišće. Na raskršćima su kameni križevi tipični za Galiciju. Odmaramo kratko pred nečijom kućom s posađenim prekrasnim plavim hortenzijama. Uspinjemo se polako preko brda Monterroso, nakon kojeg shvaćamo da je i naša koža crvene boje od sunca i vjetra. Oko 19h stižemo na naše današnje odredište, gradić Palas de Rei. Ulazimo nakratko u crkvu San Tirso. Gospođa koja nam daje žig u crkvi pita me za Šiška. Kažem joj da će putovati s nama do oceana. Uzbuđeno me grli i kaže kako je to lijepo, zatim prekida svog kolegu u molitvi da mu pokaže Šiška, zatim me ponovo s oduševljenjem grli. Smještaj nam je ponovo u samom centru mjesta pored hodočasničkog puta. Ponuda restorana nije velika i ne dozvoljavaju da dijelimo dnevni meni, što inače činimo jer je nama to dovoljno hrane. Večeramo u zanimljivom restoranu hostela za hodočasnike.



Idući dan malo je hladnije. Osjeća se da smo malo na višoj nadmorskoj visini, iznad 500 metara. Na glavnom trgu vidimo da se priprema tržnica s voćem i povrćem, koja je ovdje jednom ili dva puta tjedno. Vidimo da se peku i neizostavni churrosi – tijesto u obliku štapića, kao fritule, samo meni finije. Iznutra mekani, a izvana hrskavi. Španjolci ih još umaču u toplu čokoladu. Uzimamo si dva deblja čokoladna i nastavljamo put. Počinje lagana kišica, ali ništa strašno. To je ono što kod nas zovu rosulja, a u Galiciji ju zovu chirimiri. Danas trebamo prijeći samo 15 km, pa se ne brinemo previše. Djedica nas poziva da uđemo u crkvu San Xulián do Camiño i stavlja nam žig u hodočasničku putovnicu. Dalje nas put vodi pored borova i hrastova – carballos, zatim čempresa i topola. Stižemo do sela O Leboreiro. Kraj jedne kuće, hodočasnici se obično zagledaju u neke plave ukrasne kao štrumfove, a meni su pažnju privukli češeri na kovanoj ogradi, što sam vidjela da je čest motiv ukrašavanja u Galiciji. Dok ja promatram češere, bakica koja mete ispred kuće u šali me pita želim li kupiti njenu kuću. I tako se mi zabrbljale. Kaže ona da živi u Bilbau, a ovdje joj je rodna kuća. Raspitujemo se malo o ovdašnjem životu, stoci, sirevima koje nam može preporučiti da probamo. Odmahuje ona glavom i kaže da se njoj ne sviđa ni mlijeko, ni sirevi od današnjih uvezenih krava. Smiješna je baš dok priča. Na kraju nam kaže da se pomolimo za nju kad stignemo u Santiago. Zatim nakratko ulazimo u lokalnu crkvicu na izlazu iz sela. Kiša na trenutak pojačava pa se malo sklanjamo pod kameni mostić s presušenom rječicom. Sljedeće mjesto koje nam se pojavljuje na izlasku iz šumice, zove se Furelos. Ima zanimljiv srednjovjekovni kameni most s lukovima, skoro lijep kao naš u Novigradu na Dobri. U restoranu, koji se nalazi pored mosta, zastajemo malo da odmorimo uz kapučino. Zatim razgledavamo crkvicu i besplatni mali muzej o lokalnim običajima. Ubrzo zatim stižemo do našeg današnjeg odredišta, gradića Melide.







Dok tražimo naš smještaj, prolazimo pored pulperie – restorana s hobotnicama. Dečko koji škarama reže kuhanu hobotnicu, poziva nas i daje nam u ruku komadić još nezačinjene hobotnice. Govori nam, ako nam je ovakva dobra, kakva će tek biti fina kad se začini. Obećavamo da ćemo doći na večeru, a on nas upućuje do našeg pansiona. Ovdje smo smještene u lijepom malom pansionu Berengela, čiji bar je ujedno i churreria, pa si mislimo kako za doručak sigurno dobivamo i churrose. Mladi dečko na recepciji nam preporuča što ima za vidjeti u gradu, a onda napominje da postoji i besplatan autobus koji vozi 2 sata po okolici te nam na svom mobitelu pokazuje što sve možemo vidjeti na toj turi. Od svih gradića, Melide nam se za sada najviše sviđa. Ima puno lijepih uređenih kuća s okućnicama, stari i novi dio grada, podređen je hodočasnicima, ljudi su baš ljubazni i rekli bi turistički poduzetni. Turistički mini bus čekamo ispred obližnje crkvice sv. Roka pored koje se nalazi, kako kažu, najstariji kameni križ u Galiciji, iz 14 st. Uz njega je posađena palma pa mi na fotografijama izgleda kao da se križ nalazi na nekom tropskom otoku. U autobusu nas pozdravlja mlada vodičica koja priča samo španjolski. Osim nas dvije, u autobusu je jedna veća španjolska hodočasnička obitelj i nekoliko Nijemaca, koji su malo zbunjeni jer ne znaju španjolski. Prvo posjećujemo Furelos i njegov kameni most. Zatim vijugavim cestama preko brda i pored modernih vjetrenjača, idemo do sela Toques, u kojem dolazimo do benediktinskog samostana i crkve iz doba predromanike -San Antolín de Toques. Izgleda napušteno, a crkvica iz 10.st., još uvijek dobro sačuvana iznutra, odiše nekom davnom prošlošću. Smještena je usred šume i pored nje žubori slap, na kojem je u jednom trenutku u 19.st. bila izgrađena tvornica čavala. Zatim cestom vijugamo do mjesta Sobrado gdje se nalazi jedan gotovo nestvarni cistercitski samostan iz 12 st. - Santa María de Sobrado dos Monxes. Nekako me sve podsjeća na Englesku i možda Harryja Pottera. Na veličanstveno dekoriranoj fasadi rastu biljke, mahovina, gnijezde se ptice, unutra redovnici drže i prenoćište za hodočasnike. Samostan je bio dugo vremena napušten i unutra nema ničega, samo se s visokih stropova čuju ptice, rastu biljke i općenito atmosfera koju je teško opisati, treba ga doživjeti. Po povratku u Melide još malo razgledamo centar grada s glavnom crkvom i drugim starim zgradama. Zahvaljujemo curi na vođenju, a zatim Petra i ja odlazimo u pulperiju „A Garnacha“, kako smo i obećale dečku koji nam je dao na probamo hobotnicu. Restoran je ogroman, kao neka velika pivnica, s velikih drvenim stolovima, ali i puna ljudi. Konobari super ljubazni, cijene normalne, hobotnica na galicijski način super, naručujemo i desert koji smo još prije htjele isprobati - queso con membrillo, iliti sir s dunjom. Sir je mekan, kremast, a tvrdi kao džem od dunja koji nije sladak, baš si pašu. Kako bi to kuhari rekli, odlično se sljubljuju. Malo pričamo s konobarom koji je pola Brazilac, pola Japanac, a onda na izlasku iz restorana za šankom srećemo i vozača našeg današnjeg mini busa, koji je došao sa svojom velikom dogom koja se zove Shila. U sobi opet gledamo Real Madrid TV, na kojoj se ponovo vrte prizori skupina fanatičnih navijača Real Madrida iz Los Angelesa.



Iduće jutro dočekuju nas za doručak, ne samo friško pečeni churrosi, već i kraljevski obilan doručak od pršuta pa nadalje. Na ovom putovanju sigurno nećemo smršaviti, a moja mama me stalno pita da li jedemo. Danas isto laka dionica puta, samo 14 km. Prolazimo pored crkvice Santa María de Melide, za koju nam je vodičica jučer rekla da sadrži posebno lijepe freske. Jučer je bila zaključana, a i danas ujutro isto pa ih ne uspijevamo vidjeti. Odmah pored crkvice nam ususret stižu smeđe kravice, koje uredno hodaju jedna za drugom, a iza njih pastir i pas koji požuruju zadnje dvije koje izgledaju kao da im se danas baš ne ide na ispašu. Malo dalje nailazimo na ograđeni pašnjak. Krave i telići se nešto uzbudili i počeli mukati, a onda vidimo da im mladić s traktorom dovozi hranu, ali samo za teliće koji se nekako uspiju provući do hranilice namijenjene samo njima. Zatim, na izlasku puteljka iz šume na asfalt, prilaze nam dva konjanika laganim hodom. To su Guardia Civil - vrsta vojne policije za civile, koji u ovom slučaju patroliraju radi sigurnosti hodočasnika. Malo brbljamo s njima. Oni su u zelenim uniformama, a konji im imaju uredno podšišane grive kao šiške. Zatim na cesti srećemo lokalnu bakicu koja hoda sa štapom, a za njom hoda žuti mačak, pa malo hoda iza nje, malo ispred nje. Baš su smiješan par. Inače, u Galiciji najviše viđamo bijele mačke sa sivim repom. Takve sam imala kod kuće, dva legla, i nije mi bilo jasno kako su nastale jer u selu nema bijelog mačka. Možda je to našu Sivku bio posjetio neki mačor iz Galicije.

U lijepom mjestu Ribadiso prelazimo kameni mostić ispod kojeg prolazi bistra rječica, a pored koje je nekada bio, a i danas stoji preuređen hostel za hodočasnike. U njemu se može prenoćiti za, mislim 8 €. Fotografiramo se na mostiću. Fotografira nas mlađa hodočasnica iz Argentine koja hodočasti sama. Onda fotografiram i ja nju s njezinim mobitelom. Na zaštitnoj maski za mobitel, vidim njenu fotografiju kako grli papu Franju i pitam ju kako je nastala ta fotografija. Kaže da je bila u Rimu na audijenciji kod pape, njih 50 Argentinaca, i nije ni mislila da će se papa sa svakim od njih pojedinačno pozdraviti i zagrliti, ali upravo je to učinio. Nekoliko metara dalje, stariji hodočasnik nam nešto govori i tako se mi zabrljale, pa nismo ni sjele negdje odmoriti kako smo planirale. Kaže nam hodočasnik da je iz Valencije i da mu je ovo već 24. put da ide na Camino i to iz različitih smjerova i puteva kojima se sve može stići do Santiaga. Kaže da ima bolest „caminitis“ jer ne može prestati hodati od kad je počeo, mislim prije 12 godina, već se stalno vraća ovom hodočašću. Smiješan je, puno i brzo priča pa baš i ne razumijemo sve što nam želi reći. Još nam je preostalo samo 3 km do našeg današnjeg odredišta, gradića Arzúa, za koji nam ovaj hodočasnik kaže da se sastoji samo od jedne ulice, i to je točno, rekli bi kao Jaska. Gradić je očito nastao kao svratište za hodočasnike jer se tu uz naš francuski put, spaja i sjeverni put, takozvani Camino de Norte. Čak nam se i pansion zove Rua, što na portugalskom i galicijskom znači ulica. Gradić ima crkvu, ispred nje lijepi mali trg s uredno podšišanim platanama i nekoliko trgovina i prenoćišta. U crkvi sv. Jakova idemo na misu za hodočasnike na kraju koje nas svećenik poziva da se svi okupimo oko oltara kako bi nam udijelio posebni blagoslov za hodočasnike. Poslije mise hvatamo mjesto na suncu na terasi kafića na trgu, da se ugrijemo jer je temperatura oko 18°C. Uz kavu i toplu čokoladu upijamo sunčeve zrake, kao i ostali hodočasnici. Žao nam je vidjeti kako mnogi s bosim nogama i velikim flasterima šepaju hodajući po gradu.

Sljedeći dan sličan je prethodnom po terenu kojim prolazimo. Čeka nas 19 km hoda. Prolazimo pored nasada kukuruza, tj. silaže za ishranu stoke, sve je više i posađenog eukaliptusa i čini mi se neka druga vrsta eukaliptusa, s drugačijom korom. Sve mi to pomalo liči na tropsku šumu, možda na kišne šume Kostarike u kojima također stalno sipi kišica, a to onda utječe da posvuda raste paprat, a i hortenzije koje vole vlagu. Posebno su u Galiciji sve hortenzije prekrasne plave boje. U nekom mjestu uz cestu i cijela živica je napravljena od hortenzija. Za ručak odmaramo na livadi, na suncu ispred restorana/bara Brea, uz empanadu od tune i neko lisnato tijesto punjeno školjkama. Kasnije, na jednom puteljku kroz šumu, sustižu nas i prvi hodočasnici koje vidimo da putuju na konjima – dečko na smeđem i cura na bijelom konju i u pratnji su im dva psića, isto jedan smeđi i jedan bijeli. Dalje sve više hodamo uz cestu i pokraj uređenih farmi ili kuća i uskoro stižemo do našeg današnjeg odredišta, gradića O Pedrouzo, koji se isto razvio uz glavnu ulicu.







Naš slatki pansion Maribel nalazi se na kraju sporedne uličice, onako kao u pjesmi – moja je kuća na kraju sela, jer iza nje je šuma, a ispred livada i sa strane ispred lijepih kuća posađen krumpir i na moje čuđenje sveprisutni stočni kelj. Ili je to možda ipak raštika, ali baš mi liči na stočni kelj. Na suprotnom brdašcu nalazi se crkvica svete Eulalije, s prekrasnim zidom iza oltara napravljenim u obliku zlatne školjke, a i oltar i sve ostalo u crkvi je lijepo usklađeno u zlatnoj i zelenkastoj boji. Veseli svećenik drži misu za hodočasnike, hoda po crkvi dok propovijeda i pita hodočasnike od kuda su došli. Nabraja sve poznatije zemlje, pa onda pita da li ima još neka zemlja koja nije spomenuta. Kažem ja, Croatia! Nije dobro čuo, pa mu svi u jedan glas ponove. To mi je bilo baš smiješno i drago, kako su svi htjeli da se čuje i ime naše zemlje. Svećenik je, među ostalim, rekao spomenuo kako je bio sretan kad je prvi put hodočastio i nije mu bilo jasno kad je vidio ljude kako plaču dok hodaju, i to baš stalno i jako da plaču. Onda je pitao starijeg svećenika zašto ti ljudi plaču, a on mu je odgovorio da je današnji čovjek tako zaposlen da nema vremena ni plakati, pa onda kad na ovome putu nađe vremena za sebe, ne može prestati plakati. Mi smo mislim vidjele samo jednu curu da plače. Rekao nam je i kako smo već jako blizu, samo 1 dan hoda do Santiaga, te da probamo sutra barem pola dana hodati u tišini kako su nekad hodočasnici i hodali, tek bi uvečer pričali. Onda sam primijetila da smo i mi nesvjesno na današnjem putu malo pričale, a više upijale prirodu oko sebe i možda u sebi razmišljale o ovom hodočašću, koje je već tako brzo prošlo i uskoro se završava. Na kraju mise opet se skupili svi oko oltara da dobijemo blagoslov i svećenik je još napomenuo da ima samo jednu lošu vijest, da je prema prognozi vremena za sutra najavljena kiša. Poslije još malo prošetale mjestom i zatim u vrtu našeg pansiona prelistavale španjolske časopise i upijale zadnje sunčeve zrake.

Zadnji je dan našeg hodočašća, ostalo nam je još 22 km do Santiaga. Ne žuri nam se s doručkom i ne izlazimo van iz dok se kišica ne smiri, ali uskoro prestaje pa poslije 9h krećemo. Nastavljamo hodati u tišini kroz šume hrasta i eukaliptusa. Već za 2 sata približile smo se ograđenom području aerodroma Santiaga, koji se nalazi uz šumu. Prolazimo pored mjesta Lavacolla koje je dobilo naziv po tome što su se nekad hodočasnici okupali u rječici, koja ovuda prolazi, kako bi čisti stigli u Santiago. Zatim se uspinjemo na brdo Monte do Gozo. Uspon nije strm, ali nam se čini dug. S lijeve strane prolazimo pored guste ograđene šume, koja je zaštićeno područje i tu vidimo neka goveda velikih rogova, a s desne strane prolazimo pored dvije galicijske TV kuće. Napokon dolazimo do vrha brda na kojemu se nalazi veliki spomenik hodočasnicima i papi Ivanu Pavlu II, koji je tu bio 1993. godine, a tada su ovdje i izgrađeni paviljoni za smještaj hodočasnika. Najveći smještaj na cijelom Caminu, može primiti do 800 ljudi u godini koja se naziva Xacobeo, a to je kad blagdan sv. Jakova pada u nedjelju i tada se slavi posebna sveta godina. S ovog brda vide se u daljini obrisi grada i katedrale. Nismo išle do dijela parka od kuda se najbolje vidi, već smo se nastavile spuštati prema gradu.

Na ulasku u Santiago nalazimo prvo na pulperiju gdje vidimo da lokalci dolaze na ručak. To nam je znak da se ovdje dobro jede, a još se i zove O tangueiro, znači ima neke veze i s tangom. Ovdje u bakrenim loncima vidimo kuhane hobotnice, drvene tanjuriće na koje se one obavezno serviraju i kuharica koja ju škarama reže na kolutiće. Poslije fine hobotnice i kratkog odmora nastavljamo putem kroz grad. Žute strelice i školjke po pločnicima pokazuju nam put do katedrale. Malo smo zbunjene jer katedrali prilazimo sa njene stražnje strane. Prolazimo preko malenog trga Inmaculada i samostana San Martín Pinario, još nesvjesne da je ovaj raskošni samostan pored katedrale, naš smještaj idućih nekoliko dana. Odlazimo još par koraka dalje, ispod nadsvođenog dijela gdje sviraju gajdaši i oko 15:30h ulazimo na glavni trg Obradoiro i katedralu sv. Jakova. Ne tako veliki trg, omeđen raskošnim zgradama koje malo zasjenjuju pročelje katedrale, koja se upravo renovira pa je u skelama. Još nismo svjesne da smo stvarno stigle do kraja puta. Kao i ostali hodočasnici sjedamo na tlo, na tople kamene ploče. Gledamo oko sebe ljude koji slave što su stigli, grle se, fotografiraju. Zatim odlazimo u katedralu na sporedni ulaz. Nije gužva, obilazimo oko veličanstvenog oltara s velikim zlatnim anđelima, koji kao da drže strop iznad kipa apostola svetog Jakova. Hodočasnici i ostali posjetitelji stoje u dugom redu oko oltara da odostraga zagrle kip sveca na oltaru, do kojeg se treba popeti stepenicama. Neda nam se čekati u redu pa prolazimo kroz prolaz ispod oltara, gdje se nalaze posmrtni ostaci apostola. Ovdje nema ljudi pa i mi nesvjesno brzo prolazimo dalje. Izlazimo iz katedrale ravno pred naš samostan, i dalje ne vjerujući da nam je agencija ovdje pronašla smještaj. Ušavši u samostan, prolazimo kroz široke hodnike kamenom popločenog klaustra, vidimo neke svećenike i druge goste, dolazimo do recepcije kao u pravom hotelu. Daju nam sobu, malo još vremena treba da se pronađe naša prtljaga. Taman se spremamo krenuti s recepcije, kad dolazi neka žena i pita da li su tu Petra i Mirjana. Mi ju u čudu gledamo, a ona kaže da ima poklon i poruku za nas, te nam pruža kutiju. Odmah vidimo da se radi o poznatoj torti de Santiago i znamo da nam je to poslao David kao poklon što smo uspješno završile naše hodočašće. Torta je stigla ravno iz slastičarne, još je topla. Nemamo nož pa ju u našoj jednostavnoj, ali lijepoj samostanskoj sobici, kidamo rukama. Gledamo kroz prozor obližnji zvonik i biskupa s crvenom kapicom kako u dvorištu upravo sjeda u automobil s vozačem. Hrvatske princeze u kraljevskom španjolskom prenoćištu!

Malo se odmorimo i krećemo u istraživanje grada. Na malom trgu, odmah do katedrale, vidimo velike napuhane životinje koje u predstavi zabavljaju mnogobrojnu djecu koja sjede na stepenicama. Zatim malo dalje, mađioničar/ulični zabavljač zabavlja brojnu publiku. Pronalazimo ured za izdavanje diplome koja se zove Compostelana, a koja označava da smo hodočastile pješice najmanje 100 km. Ali preveliki nam je red za čekati pa radije odlazimo u katedralu na misu. Misa je baš lijepa, svečana, puno se pjeva, veličanstveni glasovi zbora i crkvenih orgulja razlijevaju se prostorom. Vani je bučno, a u katedrali baš vlada neka mirnoća. Pred kraj mise se čuje lupanje izvana jer kreću pripreme za rock koncert, a pozornica je odmah do katedrale. Nakon mise porazimo dalje kroz uličice grada koje su pune restorana, trgovina, prolaznika, sve do parka Alameda u kojem se smjestilo pravo proštenje ili vašar - lunapark, razne nagradne i druge igre, štandovi s hranom, puno ljudi, glasna glazba, na vrh parka okreće se veliki zeleni kotač kao glavna atrakcija. Šećemo još malo po parku koji je baš lijep – spomenici, sjenice, vodoskoci. Ponovo se vraćamo u centar grada i na jednom kantunu, tako se i zove restoran brze hrane, jedemo velike i fine sendviče od pršuta i pečene svinjetine.

Nastavak: Camino de Santiago (treći dio)