Camino de Santiago: Finisterre (treći dio)
Idućeg jutra, nakon doručka u velikoj samostanskoj dvorani koja izgleda kao dio crkve, odlazimo pješice do autobusnog kolodvora. Kupujemo karte za Fisterra ili Finisterre – ribarsko mjesto na obali Atlantika koje je dobilo naziv po tome što su u doba Rimljana smatrali da je to kraj svijeta, gdje Zemlja završava. Mnogi hodočasnici nakon dolaska u Santiago još i ovu dionicu idu pješice. Ima oko 80 km za prehodati, a autobus nas vozi više od 2 sata jer cesta vijuga duž obalu Atlantika. Kroz prozor gledam meni nestvarna prostranstva. Ne znam da li su to široka riječna ušća, koja zovu Rías Baixas – niske rijeke, ili je razlika plime i oseke tako velika jer su trenutno svi brodići nasukani na pijesku.
Oblačno je i uz chirimiri kišicu nismo svjesne da smo stigle do mora, samo kliktanje brojnih galebova nam to potvrđuje. U hostelu Mariquito imamo lijepo uređenu sobu u potkrovlju s pogledom na obližnju kuću ispred koje upravo jedna crna mačka i galeb čekaju na ostatke hrane, a iznad prozora nam na krovu klikće mama galeb i njeno dvoje malih šarenih koji još ne mogu letjeti. Stigle smo samo s malim ruksacima, pa ne nemamo ništa od stvari za vaditi, već odlazimo do šetnice uz more. Lokalni starčić mi dovikuje - piña de monte i pokazuje na Šiška. Kasnije shvaćam da borovi ovdje imaju manje češere, pa je on odmah prepoznao da je naš Šiško stigao negdje iz planine. Dalje hodamo do najveće plaže - Langosteira, duga skoro 2 km. Pritom susrećemo hodočasnike koji dolaze pješice, neki i bosi, s teškim cipelama u rukama. Dolaze i neki Portugalci na biciklima i traže me da ih fotografiram pored kamenog križa ispred plaže. Pitam ih da li su fotografije dobro ispale, odgovaraju mi Tá fixe, što znači nešto tipa cool, mrak! Skidamo tenisice i hodamo po mekom sitnom pijesku, malo umočimo noge u ocean, ali stvarno je hladan pa nastavljamo hodati dalje po pijesku i skupljamo školjke. Nema Jakobovih kapica, ali i druge školjke su isto lijepe, najčešće bijele boje i puno ih ima. Plaža i pješčane dine s jedne strane, malo dalje šuma. Prehodale smo cijelu plažu, naprijed i natrag. Zatim otišle u neki lokalni kafić na paellu s plodovima mora, nije nam bila ništa posebno, običan rižoto.
I dalje je oblačno i lagano kišica sipi, ali svejedno hodamo još 3 km do Cabo Fisterra, samog rta na kojem se nalazi svjetionik Faro de Cabo Finisterra, koji pomaže brodovima kad je loša vidljivost jer tu počinje takozvana Costa da Morte – obala smrti. Ovdje su skončali brojni brodovi zbog hridi i velikih valova s Atlantika. Tu se nalazi i putokaz s oznakom nultog kilometra, pored kojeg se fotografiraju svi hodočasnici. To je kraj njihovog puta jer dalje je samo ocean. Strpljivo čekamo dok se neki Talijani fotografiraju u svim pozama. Idemo dalje prema hridima, puno je crnog spaljenog kamenja i vidimo tablu na kojoj piše da se ne smije paliti vatra. Današnji moderni hodočasnici žele ovdje ritualno spaliti dio svoje iznošenje odjeće ili obuče. Prije dolaska kršćanstva, ovdje su kelti slavili boga sunca i imali svoje rituale, pa je možda nešto od te potrebe za ritualima ostalo i danas. Neki slažu kamenčiće jedan na drugi, neki ostavljaju stvari ili ih bacaju prema moru. Ja sam donijela svog Šiška, kako sam rekla da će putovati sa mnom do oceana, ali sad nekako nemam srca da ga bacim u ovo more koje huči i razbija se o hridi, a od magle, tj. niskih oblaka, skoro pa se ništa i ne vidi. Sve izgleda pomalo zastrašujuće. Veselo zvuče samo kozice koje se penju po stijenama iznad mora i brste nisku travu ili raslinje. Možda ovdje dođemo i sutra pa ću onda odlučiti što gdje ću sa Šiškom. Odlazimo još do lijepog malog hotela izgrađenog pored svjetionika, koji mu i nekako i sliči, a zove se O Semaforo de Fisterra i u dodatku stoji natpis – „gdje tišina skriva nešto više od riječi“. Ulazimo malo u hotel da se uz kavicu ugrijemo, uz pogled prema oceanu. Raspitujemo se kod recepcionara da li je vrijeme uvijek ovako tmurno. Uvjerava nas da nije, da je većinom lijepo sunčano, kao na fotografijama sa razglednica. U sumrak vraćamo se prema svojem hostelu nadajući se da će sutra ipak biti ljepše vrijeme.
Sljedeći dan nakon doručka, ostavljamo svoje ruksake kod šanka, točnije u kuhinji, i odlazimo ponovo prema rtu Finisterre. Još uvijek lagano kiši pa ulazimo na trenutak u crkvu Santa María das Areas, dok kiša malo ne stane. Dok hodamo dalje uz obalu, čini mi se da je danas ipak vedrije nebo. Sunce se probija kroz oblake nad morem osvjetljavajući u daljini brodove koji kao da stoje na sjajnoj srebrnoj traci. Stižemo do svjetionika, oblaci se polako razilaze, more je dalje sinje boje, ali s tragovima modre. Sasvim drugačiji, mirniji prizor od jučer. Manje je ljudi koji tu i tamo sjede po stijenama i s divljenjem gledaju, čuju se gajde, more je mirnije, kozice pasu malo dalje u brdima, ostali su samo njihovi brabonjci na stazama među niskim raslinjem. Prvo pronalazimo željeznu čizmu na kamenu, koja predstavlja spomenik hodočasnicima, a koju jučer nismo vidjele. I jučer smo pitale recepcionara da li je ta čizma mala, pa ju zato nismo zapazile. Pokazuje on rukama, pa nije mala, broj 46. Fotografiramo se dalje po stijenama. Odlučujem da je sad stiglo vrijeme da se oprostim sa Šiškom i predam ga oceanu. Samo, taj ocean nije tako blizu kako izgleda odozgo sa rta, pa prateći kozje stazice, spuštamo se između stijena bliže ka moru. Tako nas je Šiško naveo da na kraju hodočašća malo i planinarimo. Spustile smo se što smo dalje mogle, točno na špici između mirnog plitkog dijela mora s jedne strane i uzburkanog s hridima s druge strane. Zamahnuh rukom što dalje mogu i Šiško poleti. Nisam vidjela točno gdje je pao, ali nadam se da se barem odbio od stijene i tako stigao do mora. Još malo gledamo ribarske brodiće koji se vraćaju u luku. Vraćamo se ponovo u hotel Semaforo. Pogled s njegove terase je baš lijep na sve strane. Zatim ugledamo stazicu do obližnjeg vidikovca, koji je još na višem dijelu, a jučer ga od oblaka nismo ni primijetile. Drago mi je da smo u Fisterri prespavale jednu noć, a ne došle samo na jednodnevni izlet koji se nudi iz Santiaga, jer onda ne bismo vidjele ovu ljepotu koja nam se sad pruža pred očima. Sad nam je svjetionik na rtu pod nogama, a more oko nas.
Vraćamo se natrag prema gradu po stazici koja prati cestu. Nebo se potpuno razvedrilo i more ima onu poznatu modru boju sa zelenom bojom u uvalama, a uz sve to, tu je još i intenzivna zelena boja paprati koja raste i uz more. Čovjek bi rekao da je negdje na Karibima, možda u Kostariki. Odlazimo na ručak u A Cantina, restoran s pogledom na luku. Jedemo hobotnicu na žaru, a za probu uzimamo i jednu vieiru – Jakobovu kapicu, koja dolazi s umakom od luka, krušnih mrvica, crvene paprike, baš galicijski - miješaju se utjecaji kontinenta i mora. Za piće ja naručujem - una cana, tj. pivo Estrella Gallega, a Petra Coca-Colu i ovog puta dobiva limenku na kojoj nije kao do sada natpis Kostarika, Puerto Rico i slično, već ni više ni manje, naš Dubrovnik. Tako smo na stolu spojile Španjolsku i Hrvatsku u našem kraljevskom posjetu Španjolskoj. Malo još obilazimo grad i trgovine, onda kavica u baru našeg hostela dok čekamo autobus. Prije ulaska u autobus, susrećemo našeg hodočasnika koji je već stigao pješice iz Santiaga i završio svoje 24. hodočašće. Sretan je što nas vidi, makar na trenutak.
Dok se vozimo, kroz prozor autobusa gledamo lijepe prizore obale i mjestašca uz obalu. Sve izgleda ljepše kad je vrijeme sunčano. Primjećujemo kako sve kuće imaju bijele ostakljene lođe, koje sakupljaju sunčeve zrake jer sunca baš i nema previše pa se u njemu uživa i nastoji ga se što više zadržati. Po povratku u Santiago prvo odlazimo, konačno, po našu Compostelanu. Ovaj put nema gužve u hodočasničkom uredu. Dečko me pita od kuda sam krenula na Camino, koji mi je bio motiv hodočašća pa nabraja - vjerski, turistički, spiritualni (ma što to značilo), sportski. Nastojim što točnije odgovoriti. Kažem da ne znam, valjda vjerski i turistički. Već puno godina, od kad sam samo nešto načula za Camino, željela sam ga proći, ali što me točno vuklo ne znam. Možda nešto što tada nisam ni primijetila, da sam i ja rođena na dan sv. Jakova kad cijela Galicija slavi svoj dan i Španjolska svog sveca zaštitnika. Iznenađuje me kad vidim kako na lijepoj diplomi ispisuje moje ime - Miryam. Petra mi kaže da je to moje ime na latinskom, a onda vidimo da je i cijela diploma ispisana na latinskom kao službenom jeziku crkve. Diplomu ne plaćamo, ali si kupujemo tuljac - lijepi crveni sa zlatnim uzorkom školjke. Hodamo ponosno, kao s fakultetskom diplomom i radimo selfie pred katedralom. Na trgu Obradorio već se okuplja mnoštvo ljudi za večerašnju feštu. Ljubazni zgodni policajac nam kaže da se požurimo jer svjetlosna predstava i vatromet počinju u 23:30h, ali se trg zatvara čim se napuni i onda više nećemo moći ući. Sad tek primjećujemo zaštitne ograde i puno policije, koje prijašnjih dana nije bilo. Poslije shvaćamo da sve te sigurnosne provjere na ulazu na trg ili u katedralu, nisu radi naše sigurnosti, već radi gradskih dužnosnika i njihovih gostiju, koji ovo sve promatraju uz večeru ispred raskošnog hotela na trgu, a koji je nekad služio kao bolnica za hodočasnike - El Hospital de los Reyes Católicos.
Tako već u 21h ulazimo na trg Obradoiro na kojem već puno ljudi sjedi na toplom kamenu, pa i mi sebi pronalazimo slobodni kutak za sjesti. Oko nas svi nešto jedu, manje piju, pjevaju. Svećenik svira gitaru, pa onda karta s mladima. Časne sestre s nemirnom dječicom koja jedu velike sendviče i muvaju se uokolo. Pored njih gay par se grli i nitko na to ne obraća pažnju. Svi su veseli, čuje se lagana glazba iz zvučnika, ali ne tradicionalna, nego tipa reggaeton. I tako je uskoro zasvirao i ovoljetni nezaobilazni hit „Despacito“, a mlade Latinoamerikanke zaplesale, i sve se to događa pred ulazom u katedralu. Pričamo malo s mladom časnom koja je inače sa Sicilije, ali već nekoliko godina živi u Španjolskoj i radi u prihvatnom centru koji časne sestre vode za djecu i žene koje dolaze iz Latinske Amerike. Dok majke rade cijeli dan kod obitelji kao njegovateljice ili kućne pomoćnice, djeca ne mogu biti s njima pa se onda časne brinu za njih. Kaže nam da su djeca nemirna i zahtjevna za čuvanje, ali ipak draga i dobra jer su u svojim zemljama imali nesiguran život od kojeg su i pobjegli. Trg se brzo napunio i polako se počinje osvjetljavati reflektorima koji kruže zrakom, a zatim se sva svjetla ugase i počinje svjetlosni show na zgradi gradske vijećnice. Prije se to radilo na fasadi katedrale, ali crkva to više ne želi. Kao u Zagrebu na festivalu svjetlosti, na fasadi se izmjenjuju različiti prizori iz povijesti grada, te kako su se pojedine građevine gradile i pregrađivale kroz stoljeća, zatim poznate povijesne ličnosti i sve to još nadopunjeno glazbom i vatrometom s krova zgrade. U jednom trenutku, na balkonu vijećnice pojavio se i ženski zbor koji pjeva neke tradicionalne napjeve, a sve završava velikim vatrometom u ponoć s 24. na 25.07. kad počinje blagdan sv. Jakova. Kakav vatromet za moj 40 rođendan! Petra i ja vrištimo jer nas je malo strah tog glasnog vatrometa iznad naših glava, ali i od sreće i adrenalina. Kažem joj kako mi je dobru feštu organizirala. Ali to još nije sve. Zatim odlazimo na drugu feštu na vašar u park Alameda. Na velikom prostoru ispod osvijetljenih krošanja stabala, na velikoj pozornici orkestar od 12 glazbenika. Oni svi plešu, sviraju i pjevaju, jedna od njih i pjevačica u kratkim hlačicama. Na naše iznenađenje pjevaju stare meksičke pjesme, bolero, cumbia, pa sve do modernog latino popa. Orkestar se ne zove Despacito, već Suavecito, što isto znači nježno, polagano. Stariji u publici si plešu dvokorak, mlađi isto uživaju. Sad po licima primjećujemo da ima i dosta ljudi iz Latinske Amerike. Taman smo se priviknule da se ovdje slušaju gajde, pa nas iznenađuje ovoliki interes za tradicionalnu latino glazbu. Plešemo na prašnjavom tlu i uživamo, a članovi orkestra, odnosno pjevačica i troje pjevača svakih nekoliko pjesama mijenjaju i garderobu. Kažem Petri da nije moglo bolje, i ovo je dobro organizirala za moj rođendan. Orkestar je svirao bez prestanka od 12h do 02h, a nakon kraće stanke kažu da nastavljaju dalje svirati. Na štandu uzimamo vrećicu svježe pečenih churrosa, kao savršen završetak ove večeri.
Iduće jutro oko 10h sati odlazimo do katedrale, taman stižemo na trg Obradoiro kad kreće procesija - svećenici, dužnosnici, vojska, generali, idu u povorci prema katedrali. Mi obični smrtnici ipak moramo na drugi ulaz, ispred kojeg je dugi red ljudi koji se proteže kroz jednu od ulica. Strpljivo stanemo u red, u sjeni zgrada smrzavamo se u sandalama, čekamo, ali red se polako pomiče, a onda i zastane. Pred katedralom su i velike lutke koje po tradiciji prolaze kroz grad zvane Gigantes i cabezudos. Nakon sat i pol čekanja shvaćamo da ne možemo ući u katedralu dok misa ne završi. Dolazimo do izlaza katedrale pored našeg samostana. Na kraju mise otvaraju se velika vrata katedrale i samo na trenutak uspijem vidjeti početak ceremonije koja se ponekad izvodi. Botafumeiro - velika kadionica, koja visi sa stropa ispred oltara, nekoliko svećenika je putem užeta dižu i spuštaju, a ona kad dobije zamah, velikom brzinom prolazi zrakom od jedne do druge strane katedrale.
Poslije idemo u samostan obući topliju obuću i ponovo u grad malo u shopping suvenira i cipela. Danas se u parku Alameda održao i skup za nezavisnost jer se i Galicija želi odcijepiti od Španjolske, a na jednom trgu vidjelo smo i par prosvjednika sa zastavama sa crvenom zvijezdom, srpom i čekićem, likom Che Guevare. Zatim dolazimo do samostana s lijepim pogledom - Santa María de Belvís i polako počinjemo shvaćati koliko je ovaj grad pun samostana i crkava. Poslije ulazimo u noviji dio grada s trgovinama, a najviše ima trgovina s cipelama. Kupujemo si - Petra espadrile, a ja menorquine, koje se u Španjolskoj oduvijek tradicionalno nose kao i espadrile, samo su kod nas tek od nedavno u modi. Za ručak, malo za promjenu, ne jedemo morske plodove, već meso sa roštilja. Na ulazu u argentinski restoran, slučajno ili ne, piše „desde 1977“. Ako ništa drugo, radi te godine trebam ući. U Zagrebu također ručam u restoranu iz 1977. Pa, vršnjaci smo. Naručujemo meso koje fino miriši po roštilju, kako to samo Argentinci znaju napraviti.
Uvečer odlazimo na misu. Sad više uopće nema gužve na ulazu u katedralu i nitko nas ne provjerava. Misa je lijepa, iako drugačija jer pjeva zbor koji su stigli kao hodočasnici. Klupe su popunjene pa sjedimo na podu ispred ispovjedaonice, s pogledom na oltar. Poslije odlazimo oko oltara da zagrlimo odostraga kip sv. Jakova, kako to svi čine. U crkvi se još dodjeljuju ordeni nekoj bratovštini. Na kraju te ceremonije, svećenici i ostali se okreću prema oltaru, baš u trenutku dok se mi uspinjemo stepenicama unutar oltara do kipa. Iako nam mogu vidjeti samo ruke i glavu dok grlimo kip, neobičan je to osjećaj. Poslije se još spuštamo ponovo do grobnice sv. Jakova. U toj malenoj prostoriji, u koju stane samo nekoliko ljudi koji se mole, osjećam neku snažnu energiju. Ne znam zašto i od kuda dolazi, ali definitivno ju osjećam i ne želim se pomaknuti, ali ipak odlazim kako bih prepustila mjesto i drugima koji žele uči. Kasnije ponovo odlazimo do parka Alameda. Opet slična glazba kao jučer, ali ovaj put drugi izvođači - orquesta Aché, u istom stilu. Moram saznati kako su te grupe nastale. Svaka im čast, kako mogu istovremeno odlično pjevati i plesati salsa korake, a da se uopće ne zadišu. U pauzi nakon nastupa, odlazimo potražiti obližnji salsa klub, koji ima naziv kao i moje omiljeno tropsko voće - guayaba, ali vidimo da je zatvoren. Vraćamo se u park po porciju churrosa, a pored štanda s churrosima nalazi se štand s koktelima na kojem upravo svira kubanska salsa i nekoliko ljudi pleše. Uz tople churrose malo i mi plesuckamo uz ritmove salse.
Idući dan odspavale malo duže, ali još uvijek da stignemo na bogati doručak u samostanu, pa pješice do autobusne stanice od koje polazi autobus do obližnjeg brda na kojem je izgrađen moderni kulturni centar Galicije. Slučajno sam na Internetu naišla da ga vrijedi posjetiti. Još nije do kraja završen, pa je ulaz na sve izložbe i događanja besplatan. I kompleks sam za sebe je remekdjelo jednog američkog židovskog arhitekta, savršeno uklopljen u brdo na kojem se nalazi i s pogledom na cijeli grad Santiago. Veliki kompleks skoro je prazan jer većina hodočasnika se zadrži samo kratko u gradu, ali mislim da i ovo treba vidjeti. Izvana neobični oblici od lokalnog crvenkastog kvarc kamena, valovite zgrade koje zajedno čine oblik Jakobove kapice. Na info pultu nam žena objašnjava što sve možemo razgledati. Pitam ju da li je ovo sve izgrađeno od novaca iz EU fondova. Odgovara da nije, sve financira sama Galicija. Naravno, novaca nema dosta pa je izgradnja zapela, odnosno još traje. Za sada su izgrađeni muzej, knjižnica i arhiv, poduzetnički centar, a nedostaju još opera i još jedna zgrada. Prvo razgledavamo izložbu modernog galicijskog slikara, koji spaja svoje radove s riječima galicijskih pjesnika, ali slova pretvara u poseban alfabet. Zatim je tu vrlo zanimljiva izložba „Od drveća do stolice“ – od poznatih galicijskih hrastova do izrade modernog namještaja. Jako lijepa izložba koja nam je još malo dočarala prirodu Galicije, posebno njene šume. Zatim razgledavamo ogromnu knjižnicu, koja sadrži sve knjige štampane na galicijskom jeziku, te arhiv u kojem je trenutno izložba o ljekovitim izvorima u Galiciji koje su prvo koristili Rimljani, a zatim u 19.st ponovo su otkriveni i postali popularni. Svi prostori su veliki, bijeli i prozračni, kao u nekim futurističkim filmovima. Na kraju još na terasi kantine/kafića uz čips i kavicu upijamo zadnje dojmove ovog mjesta, a prije smo još pogledale makete i radove pristigle na natječaj za izgradnju ovog centa. Definitivno je najbolji projekt pobijedio. Trčimo da stignemo na autobus koji polazi svakih sat vremena ispred kompleksa i vraćamo se u grad da obavimo zadnji sitni shopping. U restorančiću pored parka Alameda ručamo galicijsku juhu, krokete od šunke, a konobar nas još časti pršutom i sirom, i na kraju domaćim likerom tipa Baileys. Na recepciji samostana dogovaramo da nas u 5h ujutro dočeka taxi za aerodrom.
Usput još jedno iznenađenje. U Madridu nismo išle na flamenco jer ga preko ljeta baš i nema, samo skupe predstave više za turiste, ali saznale smo iz novina ili plakata po gradu da će večeras u jednom baru u Santiagu biti flamenco nastup i to još besplatan. Požurile smo da zauzmemo mjesto, ali nije se puno ljudi pojavilo, par domaćih i turista, lijepa intimna atmosfera. Sjedimo odmah uz malu pozornicu, svirač na cajon-u, gitarist, pjevač i plesač, udaljeni metar do dva od nas. Mladi, ali profesionalni plesač. Pažnja je usmjerena na njegovo žustro lupanje petama, njegov fokusiran pogled i izraz lica, nježne ruke koje lagano podižu i stežu bijelu košulju natopljenu znojem. Mobitele nismo ponijele, tako da će ove slike ostati samo mentalno zabilježene, a tako je možda i bolje. Ovo je intimna atmosfera izvođača i publike. Voljeli ili ne flamenco, na ovu glazbu i pokrete koji dolaze iz dna duše, nitko ne može ostati ravnodušan. Stvarno, za kraj ovog putovanja, bolje nismo mogle ni poželjeti. Poslije malo razgovaramo s gitaristom. Kaže da je rođen u Ceuti – španjolskom gradu u Africi, ali živi na sjeveru Španjolske kao i ostali izvođači. Nitko od njih nije iz Andaluzije, domovine flamenca, ali definitivno imaju ono što u flamencu zovu duende, ono nešto u sebi, što im omoguće da izvode ovu glazbu i ples.
Iduće jutro, udobni veliki taxi dolazi po hrvatske princeze i ubrzo stižemo na mali aerodromu, sličan našem, a onda slijećemo na veliki madridski Barajas, meni još uvijek najljepši i najdraži aerodrom. Obilazimo Duty Free Shop - Petrino omiljeno mjesto za shopping i razgledavanje, ali tu još nije kraj ispunjenju naših želja. Naime, u Madridu smo na reklamama vidjele piće Brugal, koje nam je izgledao kao neko super osvježavajuće piće. Onda smo saznale da se zapravo radi o dominikanskom rumu koji je odličan za raditi koktele. Sad su nam na aerodromu ponudili to i demonstrirati. Nismo mogle odbiti ponudu i ne probati pa makar i rano ujutro na prazan želudac. I male čašice su bile dovoljne da sa smiješkom na licu i rukom pod ruku odteturamo do aviona, koji nas je onda iz Madrida doveo natrag u Zagreb.
Na kraju svega, hvala Ti Bože što mi daruješ i puno više od onoga što sama mogu poželjeti.
Oblačno je i uz chirimiri kišicu nismo svjesne da smo stigle do mora, samo kliktanje brojnih galebova nam to potvrđuje. U hostelu Mariquito imamo lijepo uređenu sobu u potkrovlju s pogledom na obližnju kuću ispred koje upravo jedna crna mačka i galeb čekaju na ostatke hrane, a iznad prozora nam na krovu klikće mama galeb i njeno dvoje malih šarenih koji još ne mogu letjeti. Stigle smo samo s malim ruksacima, pa ne nemamo ništa od stvari za vaditi, već odlazimo do šetnice uz more. Lokalni starčić mi dovikuje - piña de monte i pokazuje na Šiška. Kasnije shvaćam da borovi ovdje imaju manje češere, pa je on odmah prepoznao da je naš Šiško stigao negdje iz planine. Dalje hodamo do najveće plaže - Langosteira, duga skoro 2 km. Pritom susrećemo hodočasnike koji dolaze pješice, neki i bosi, s teškim cipelama u rukama. Dolaze i neki Portugalci na biciklima i traže me da ih fotografiram pored kamenog križa ispred plaže. Pitam ih da li su fotografije dobro ispale, odgovaraju mi Tá fixe, što znači nešto tipa cool, mrak! Skidamo tenisice i hodamo po mekom sitnom pijesku, malo umočimo noge u ocean, ali stvarno je hladan pa nastavljamo hodati dalje po pijesku i skupljamo školjke. Nema Jakobovih kapica, ali i druge školjke su isto lijepe, najčešće bijele boje i puno ih ima. Plaža i pješčane dine s jedne strane, malo dalje šuma. Prehodale smo cijelu plažu, naprijed i natrag. Zatim otišle u neki lokalni kafić na paellu s plodovima mora, nije nam bila ništa posebno, običan rižoto.
I dalje je oblačno i lagano kišica sipi, ali svejedno hodamo još 3 km do Cabo Fisterra, samog rta na kojem se nalazi svjetionik Faro de Cabo Finisterra, koji pomaže brodovima kad je loša vidljivost jer tu počinje takozvana Costa da Morte – obala smrti. Ovdje su skončali brojni brodovi zbog hridi i velikih valova s Atlantika. Tu se nalazi i putokaz s oznakom nultog kilometra, pored kojeg se fotografiraju svi hodočasnici. To je kraj njihovog puta jer dalje je samo ocean. Strpljivo čekamo dok se neki Talijani fotografiraju u svim pozama. Idemo dalje prema hridima, puno je crnog spaljenog kamenja i vidimo tablu na kojoj piše da se ne smije paliti vatra. Današnji moderni hodočasnici žele ovdje ritualno spaliti dio svoje iznošenje odjeće ili obuče. Prije dolaska kršćanstva, ovdje su kelti slavili boga sunca i imali svoje rituale, pa je možda nešto od te potrebe za ritualima ostalo i danas. Neki slažu kamenčiće jedan na drugi, neki ostavljaju stvari ili ih bacaju prema moru. Ja sam donijela svog Šiška, kako sam rekla da će putovati sa mnom do oceana, ali sad nekako nemam srca da ga bacim u ovo more koje huči i razbija se o hridi, a od magle, tj. niskih oblaka, skoro pa se ništa i ne vidi. Sve izgleda pomalo zastrašujuće. Veselo zvuče samo kozice koje se penju po stijenama iznad mora i brste nisku travu ili raslinje. Možda ovdje dođemo i sutra pa ću onda odlučiti što gdje ću sa Šiškom. Odlazimo još do lijepog malog hotela izgrađenog pored svjetionika, koji mu i nekako i sliči, a zove se O Semaforo de Fisterra i u dodatku stoji natpis – „gdje tišina skriva nešto više od riječi“. Ulazimo malo u hotel da se uz kavicu ugrijemo, uz pogled prema oceanu. Raspitujemo se kod recepcionara da li je vrijeme uvijek ovako tmurno. Uvjerava nas da nije, da je većinom lijepo sunčano, kao na fotografijama sa razglednica. U sumrak vraćamo se prema svojem hostelu nadajući se da će sutra ipak biti ljepše vrijeme.
Sljedeći dan nakon doručka, ostavljamo svoje ruksake kod šanka, točnije u kuhinji, i odlazimo ponovo prema rtu Finisterre. Još uvijek lagano kiši pa ulazimo na trenutak u crkvu Santa María das Areas, dok kiša malo ne stane. Dok hodamo dalje uz obalu, čini mi se da je danas ipak vedrije nebo. Sunce se probija kroz oblake nad morem osvjetljavajući u daljini brodove koji kao da stoje na sjajnoj srebrnoj traci. Stižemo do svjetionika, oblaci se polako razilaze, more je dalje sinje boje, ali s tragovima modre. Sasvim drugačiji, mirniji prizor od jučer. Manje je ljudi koji tu i tamo sjede po stijenama i s divljenjem gledaju, čuju se gajde, more je mirnije, kozice pasu malo dalje u brdima, ostali su samo njihovi brabonjci na stazama među niskim raslinjem. Prvo pronalazimo željeznu čizmu na kamenu, koja predstavlja spomenik hodočasnicima, a koju jučer nismo vidjele. I jučer smo pitale recepcionara da li je ta čizma mala, pa ju zato nismo zapazile. Pokazuje on rukama, pa nije mala, broj 46. Fotografiramo se dalje po stijenama. Odlučujem da je sad stiglo vrijeme da se oprostim sa Šiškom i predam ga oceanu. Samo, taj ocean nije tako blizu kako izgleda odozgo sa rta, pa prateći kozje stazice, spuštamo se između stijena bliže ka moru. Tako nas je Šiško naveo da na kraju hodočašća malo i planinarimo. Spustile smo se što smo dalje mogle, točno na špici između mirnog plitkog dijela mora s jedne strane i uzburkanog s hridima s druge strane. Zamahnuh rukom što dalje mogu i Šiško poleti. Nisam vidjela točno gdje je pao, ali nadam se da se barem odbio od stijene i tako stigao do mora. Još malo gledamo ribarske brodiće koji se vraćaju u luku. Vraćamo se ponovo u hotel Semaforo. Pogled s njegove terase je baš lijep na sve strane. Zatim ugledamo stazicu do obližnjeg vidikovca, koji je još na višem dijelu, a jučer ga od oblaka nismo ni primijetile. Drago mi je da smo u Fisterri prespavale jednu noć, a ne došle samo na jednodnevni izlet koji se nudi iz Santiaga, jer onda ne bismo vidjele ovu ljepotu koja nam se sad pruža pred očima. Sad nam je svjetionik na rtu pod nogama, a more oko nas.
Vraćamo se natrag prema gradu po stazici koja prati cestu. Nebo se potpuno razvedrilo i more ima onu poznatu modru boju sa zelenom bojom u uvalama, a uz sve to, tu je još i intenzivna zelena boja paprati koja raste i uz more. Čovjek bi rekao da je negdje na Karibima, možda u Kostariki. Odlazimo na ručak u A Cantina, restoran s pogledom na luku. Jedemo hobotnicu na žaru, a za probu uzimamo i jednu vieiru – Jakobovu kapicu, koja dolazi s umakom od luka, krušnih mrvica, crvene paprike, baš galicijski - miješaju se utjecaji kontinenta i mora. Za piće ja naručujem - una cana, tj. pivo Estrella Gallega, a Petra Coca-Colu i ovog puta dobiva limenku na kojoj nije kao do sada natpis Kostarika, Puerto Rico i slično, već ni više ni manje, naš Dubrovnik. Tako smo na stolu spojile Španjolsku i Hrvatsku u našem kraljevskom posjetu Španjolskoj. Malo još obilazimo grad i trgovine, onda kavica u baru našeg hostela dok čekamo autobus. Prije ulaska u autobus, susrećemo našeg hodočasnika koji je već stigao pješice iz Santiaga i završio svoje 24. hodočašće. Sretan je što nas vidi, makar na trenutak.
Dok se vozimo, kroz prozor autobusa gledamo lijepe prizore obale i mjestašca uz obalu. Sve izgleda ljepše kad je vrijeme sunčano. Primjećujemo kako sve kuće imaju bijele ostakljene lođe, koje sakupljaju sunčeve zrake jer sunca baš i nema previše pa se u njemu uživa i nastoji ga se što više zadržati. Po povratku u Santiago prvo odlazimo, konačno, po našu Compostelanu. Ovaj put nema gužve u hodočasničkom uredu. Dečko me pita od kuda sam krenula na Camino, koji mi je bio motiv hodočašća pa nabraja - vjerski, turistički, spiritualni (ma što to značilo), sportski. Nastojim što točnije odgovoriti. Kažem da ne znam, valjda vjerski i turistički. Već puno godina, od kad sam samo nešto načula za Camino, željela sam ga proći, ali što me točno vuklo ne znam. Možda nešto što tada nisam ni primijetila, da sam i ja rođena na dan sv. Jakova kad cijela Galicija slavi svoj dan i Španjolska svog sveca zaštitnika. Iznenađuje me kad vidim kako na lijepoj diplomi ispisuje moje ime - Miryam. Petra mi kaže da je to moje ime na latinskom, a onda vidimo da je i cijela diploma ispisana na latinskom kao službenom jeziku crkve. Diplomu ne plaćamo, ali si kupujemo tuljac - lijepi crveni sa zlatnim uzorkom školjke. Hodamo ponosno, kao s fakultetskom diplomom i radimo selfie pred katedralom. Na trgu Obradorio već se okuplja mnoštvo ljudi za večerašnju feštu. Ljubazni zgodni policajac nam kaže da se požurimo jer svjetlosna predstava i vatromet počinju u 23:30h, ali se trg zatvara čim se napuni i onda više nećemo moći ući. Sad tek primjećujemo zaštitne ograde i puno policije, koje prijašnjih dana nije bilo. Poslije shvaćamo da sve te sigurnosne provjere na ulazu na trg ili u katedralu, nisu radi naše sigurnosti, već radi gradskih dužnosnika i njihovih gostiju, koji ovo sve promatraju uz večeru ispred raskošnog hotela na trgu, a koji je nekad služio kao bolnica za hodočasnike - El Hospital de los Reyes Católicos.
Tako već u 21h ulazimo na trg Obradoiro na kojem već puno ljudi sjedi na toplom kamenu, pa i mi sebi pronalazimo slobodni kutak za sjesti. Oko nas svi nešto jedu, manje piju, pjevaju. Svećenik svira gitaru, pa onda karta s mladima. Časne sestre s nemirnom dječicom koja jedu velike sendviče i muvaju se uokolo. Pored njih gay par se grli i nitko na to ne obraća pažnju. Svi su veseli, čuje se lagana glazba iz zvučnika, ali ne tradicionalna, nego tipa reggaeton. I tako je uskoro zasvirao i ovoljetni nezaobilazni hit „Despacito“, a mlade Latinoamerikanke zaplesale, i sve se to događa pred ulazom u katedralu. Pričamo malo s mladom časnom koja je inače sa Sicilije, ali već nekoliko godina živi u Španjolskoj i radi u prihvatnom centru koji časne sestre vode za djecu i žene koje dolaze iz Latinske Amerike. Dok majke rade cijeli dan kod obitelji kao njegovateljice ili kućne pomoćnice, djeca ne mogu biti s njima pa se onda časne brinu za njih. Kaže nam da su djeca nemirna i zahtjevna za čuvanje, ali ipak draga i dobra jer su u svojim zemljama imali nesiguran život od kojeg su i pobjegli. Trg se brzo napunio i polako se počinje osvjetljavati reflektorima koji kruže zrakom, a zatim se sva svjetla ugase i počinje svjetlosni show na zgradi gradske vijećnice. Prije se to radilo na fasadi katedrale, ali crkva to više ne želi. Kao u Zagrebu na festivalu svjetlosti, na fasadi se izmjenjuju različiti prizori iz povijesti grada, te kako su se pojedine građevine gradile i pregrađivale kroz stoljeća, zatim poznate povijesne ličnosti i sve to još nadopunjeno glazbom i vatrometom s krova zgrade. U jednom trenutku, na balkonu vijećnice pojavio se i ženski zbor koji pjeva neke tradicionalne napjeve, a sve završava velikim vatrometom u ponoć s 24. na 25.07. kad počinje blagdan sv. Jakova. Kakav vatromet za moj 40 rođendan! Petra i ja vrištimo jer nas je malo strah tog glasnog vatrometa iznad naših glava, ali i od sreće i adrenalina. Kažem joj kako mi je dobru feštu organizirala. Ali to još nije sve. Zatim odlazimo na drugu feštu na vašar u park Alameda. Na velikom prostoru ispod osvijetljenih krošanja stabala, na velikoj pozornici orkestar od 12 glazbenika. Oni svi plešu, sviraju i pjevaju, jedna od njih i pjevačica u kratkim hlačicama. Na naše iznenađenje pjevaju stare meksičke pjesme, bolero, cumbia, pa sve do modernog latino popa. Orkestar se ne zove Despacito, već Suavecito, što isto znači nježno, polagano. Stariji u publici si plešu dvokorak, mlađi isto uživaju. Sad po licima primjećujemo da ima i dosta ljudi iz Latinske Amerike. Taman smo se priviknule da se ovdje slušaju gajde, pa nas iznenađuje ovoliki interes za tradicionalnu latino glazbu. Plešemo na prašnjavom tlu i uživamo, a članovi orkestra, odnosno pjevačica i troje pjevača svakih nekoliko pjesama mijenjaju i garderobu. Kažem Petri da nije moglo bolje, i ovo je dobro organizirala za moj rođendan. Orkestar je svirao bez prestanka od 12h do 02h, a nakon kraće stanke kažu da nastavljaju dalje svirati. Na štandu uzimamo vrećicu svježe pečenih churrosa, kao savršen završetak ove večeri.
Iduće jutro oko 10h sati odlazimo do katedrale, taman stižemo na trg Obradoiro kad kreće procesija - svećenici, dužnosnici, vojska, generali, idu u povorci prema katedrali. Mi obični smrtnici ipak moramo na drugi ulaz, ispred kojeg je dugi red ljudi koji se proteže kroz jednu od ulica. Strpljivo stanemo u red, u sjeni zgrada smrzavamo se u sandalama, čekamo, ali red se polako pomiče, a onda i zastane. Pred katedralom su i velike lutke koje po tradiciji prolaze kroz grad zvane Gigantes i cabezudos. Nakon sat i pol čekanja shvaćamo da ne možemo ući u katedralu dok misa ne završi. Dolazimo do izlaza katedrale pored našeg samostana. Na kraju mise otvaraju se velika vrata katedrale i samo na trenutak uspijem vidjeti početak ceremonije koja se ponekad izvodi. Botafumeiro - velika kadionica, koja visi sa stropa ispred oltara, nekoliko svećenika je putem užeta dižu i spuštaju, a ona kad dobije zamah, velikom brzinom prolazi zrakom od jedne do druge strane katedrale.
Poslije idemo u samostan obući topliju obuću i ponovo u grad malo u shopping suvenira i cipela. Danas se u parku Alameda održao i skup za nezavisnost jer se i Galicija želi odcijepiti od Španjolske, a na jednom trgu vidjelo smo i par prosvjednika sa zastavama sa crvenom zvijezdom, srpom i čekićem, likom Che Guevare. Zatim dolazimo do samostana s lijepim pogledom - Santa María de Belvís i polako počinjemo shvaćati koliko je ovaj grad pun samostana i crkava. Poslije ulazimo u noviji dio grada s trgovinama, a najviše ima trgovina s cipelama. Kupujemo si - Petra espadrile, a ja menorquine, koje se u Španjolskoj oduvijek tradicionalno nose kao i espadrile, samo su kod nas tek od nedavno u modi. Za ručak, malo za promjenu, ne jedemo morske plodove, već meso sa roštilja. Na ulazu u argentinski restoran, slučajno ili ne, piše „desde 1977“. Ako ništa drugo, radi te godine trebam ući. U Zagrebu također ručam u restoranu iz 1977. Pa, vršnjaci smo. Naručujemo meso koje fino miriši po roštilju, kako to samo Argentinci znaju napraviti.
Uvečer odlazimo na misu. Sad više uopće nema gužve na ulazu u katedralu i nitko nas ne provjerava. Misa je lijepa, iako drugačija jer pjeva zbor koji su stigli kao hodočasnici. Klupe su popunjene pa sjedimo na podu ispred ispovjedaonice, s pogledom na oltar. Poslije odlazimo oko oltara da zagrlimo odostraga kip sv. Jakova, kako to svi čine. U crkvi se još dodjeljuju ordeni nekoj bratovštini. Na kraju te ceremonije, svećenici i ostali se okreću prema oltaru, baš u trenutku dok se mi uspinjemo stepenicama unutar oltara do kipa. Iako nam mogu vidjeti samo ruke i glavu dok grlimo kip, neobičan je to osjećaj. Poslije se još spuštamo ponovo do grobnice sv. Jakova. U toj malenoj prostoriji, u koju stane samo nekoliko ljudi koji se mole, osjećam neku snažnu energiju. Ne znam zašto i od kuda dolazi, ali definitivno ju osjećam i ne želim se pomaknuti, ali ipak odlazim kako bih prepustila mjesto i drugima koji žele uči. Kasnije ponovo odlazimo do parka Alameda. Opet slična glazba kao jučer, ali ovaj put drugi izvođači - orquesta Aché, u istom stilu. Moram saznati kako su te grupe nastale. Svaka im čast, kako mogu istovremeno odlično pjevati i plesati salsa korake, a da se uopće ne zadišu. U pauzi nakon nastupa, odlazimo potražiti obližnji salsa klub, koji ima naziv kao i moje omiljeno tropsko voće - guayaba, ali vidimo da je zatvoren. Vraćamo se u park po porciju churrosa, a pored štanda s churrosima nalazi se štand s koktelima na kojem upravo svira kubanska salsa i nekoliko ljudi pleše. Uz tople churrose malo i mi plesuckamo uz ritmove salse.
Idući dan odspavale malo duže, ali još uvijek da stignemo na bogati doručak u samostanu, pa pješice do autobusne stanice od koje polazi autobus do obližnjeg brda na kojem je izgrađen moderni kulturni centar Galicije. Slučajno sam na Internetu naišla da ga vrijedi posjetiti. Još nije do kraja završen, pa je ulaz na sve izložbe i događanja besplatan. I kompleks sam za sebe je remekdjelo jednog američkog židovskog arhitekta, savršeno uklopljen u brdo na kojem se nalazi i s pogledom na cijeli grad Santiago. Veliki kompleks skoro je prazan jer većina hodočasnika se zadrži samo kratko u gradu, ali mislim da i ovo treba vidjeti. Izvana neobični oblici od lokalnog crvenkastog kvarc kamena, valovite zgrade koje zajedno čine oblik Jakobove kapice. Na info pultu nam žena objašnjava što sve možemo razgledati. Pitam ju da li je ovo sve izgrađeno od novaca iz EU fondova. Odgovara da nije, sve financira sama Galicija. Naravno, novaca nema dosta pa je izgradnja zapela, odnosno još traje. Za sada su izgrađeni muzej, knjižnica i arhiv, poduzetnički centar, a nedostaju još opera i još jedna zgrada. Prvo razgledavamo izložbu modernog galicijskog slikara, koji spaja svoje radove s riječima galicijskih pjesnika, ali slova pretvara u poseban alfabet. Zatim je tu vrlo zanimljiva izložba „Od drveća do stolice“ – od poznatih galicijskih hrastova do izrade modernog namještaja. Jako lijepa izložba koja nam je još malo dočarala prirodu Galicije, posebno njene šume. Zatim razgledavamo ogromnu knjižnicu, koja sadrži sve knjige štampane na galicijskom jeziku, te arhiv u kojem je trenutno izložba o ljekovitim izvorima u Galiciji koje su prvo koristili Rimljani, a zatim u 19.st ponovo su otkriveni i postali popularni. Svi prostori su veliki, bijeli i prozračni, kao u nekim futurističkim filmovima. Na kraju još na terasi kantine/kafića uz čips i kavicu upijamo zadnje dojmove ovog mjesta, a prije smo još pogledale makete i radove pristigle na natječaj za izgradnju ovog centa. Definitivno je najbolji projekt pobijedio. Trčimo da stignemo na autobus koji polazi svakih sat vremena ispred kompleksa i vraćamo se u grad da obavimo zadnji sitni shopping. U restorančiću pored parka Alameda ručamo galicijsku juhu, krokete od šunke, a konobar nas još časti pršutom i sirom, i na kraju domaćim likerom tipa Baileys. Na recepciji samostana dogovaramo da nas u 5h ujutro dočeka taxi za aerodrom.
Usput još jedno iznenađenje. U Madridu nismo išle na flamenco jer ga preko ljeta baš i nema, samo skupe predstave više za turiste, ali saznale smo iz novina ili plakata po gradu da će večeras u jednom baru u Santiagu biti flamenco nastup i to još besplatan. Požurile smo da zauzmemo mjesto, ali nije se puno ljudi pojavilo, par domaćih i turista, lijepa intimna atmosfera. Sjedimo odmah uz malu pozornicu, svirač na cajon-u, gitarist, pjevač i plesač, udaljeni metar do dva od nas. Mladi, ali profesionalni plesač. Pažnja je usmjerena na njegovo žustro lupanje petama, njegov fokusiran pogled i izraz lica, nježne ruke koje lagano podižu i stežu bijelu košulju natopljenu znojem. Mobitele nismo ponijele, tako da će ove slike ostati samo mentalno zabilježene, a tako je možda i bolje. Ovo je intimna atmosfera izvođača i publike. Voljeli ili ne flamenco, na ovu glazbu i pokrete koji dolaze iz dna duše, nitko ne može ostati ravnodušan. Stvarno, za kraj ovog putovanja, bolje nismo mogle ni poželjeti. Poslije malo razgovaramo s gitaristom. Kaže da je rođen u Ceuti – španjolskom gradu u Africi, ali živi na sjeveru Španjolske kao i ostali izvođači. Nitko od njih nije iz Andaluzije, domovine flamenca, ali definitivno imaju ono što u flamencu zovu duende, ono nešto u sebi, što im omoguće da izvode ovu glazbu i ples.
Iduće jutro, udobni veliki taxi dolazi po hrvatske princeze i ubrzo stižemo na mali aerodromu, sličan našem, a onda slijećemo na veliki madridski Barajas, meni još uvijek najljepši i najdraži aerodrom. Obilazimo Duty Free Shop - Petrino omiljeno mjesto za shopping i razgledavanje, ali tu još nije kraj ispunjenju naših želja. Naime, u Madridu smo na reklamama vidjele piće Brugal, koje nam je izgledao kao neko super osvježavajuće piće. Onda smo saznale da se zapravo radi o dominikanskom rumu koji je odličan za raditi koktele. Sad su nam na aerodromu ponudili to i demonstrirati. Nismo mogle odbiti ponudu i ne probati pa makar i rano ujutro na prazan želudac. I male čašice su bile dovoljne da sa smiješkom na licu i rukom pod ruku odteturamo do aviona, koji nas je onda iz Madrida doveo natrag u Zagreb.
Na kraju svega, hvala Ti Bože što mi daruješ i puno više od onoga što sama mogu poželjeti.
Tablica s troškovima puta
Comments
Post a Comment