Zeleno-plava Tanzanija

(28.11. – 13.12.2019.)

Naše putovanje u Tanzaniju započinje već na zagrebačkom aerodromu. Petra i ja, nakon odrađenih formalnosti na praznom aerodromu, uživamo u kavici, skupoj ali finoj, razmišljajući o dugo očekivanoj Africi, koja nam još uvijek izgleda tako daleko i nestvarno. Prvi put letimo s Qatar Airways. Avion mi izgleda prostrano, s većim prozorima koji se na pritisak gumba postepeno zatamnjuju, tj. postaju plavi. Na sjedalima piše neobična obavijest, nešto tipa molitvu vršite na svom sjedalu, valjda da putnici ne ustaju i počinju se klanjati na sredini aviona. Čini mi se da i pozdravni govor počinje citatom iz Kurana, barem mi tako zvuči, kao da slušam neku lijepu arapsku pjesmu. Nakon polijetanja ljubazne stjuardese kreću s nuđenjem, prvo vlažne maramice za osvježenje, pa meni s popisom koktela koji se nude. Prvo valjda daju alkohol da se putnici oraspolože ili zaspu, tako da imaju manje brige s njima. Naručujem gin tonic, a Petra whiskey sour, paše dobro uz fine grickalice, neke mini perece sa začinima. Poslije s menija odabiremo jedno od 3 ponuđena jela. Nakon jela se servira kava, čaj i čokoladice. Na ekranima na sjedalima širok izbor zabave u obliku filmova, glazbe i ostalog. Odabirem prigodan film za ovo putovanje, novi crtić „Kralj lavova“, koji daje lijepi uvod u našu afričku avanturu. Stjuardese stalno donose sokove i druga pića jer kažu da je važno piti dovoljno tekućine tokom leta. Ovi u Qatar Airways definitivno ne štede na putnicima. Letimo prema Dohi. Kroz prozor promatram kamene pustinje Bliskog istoka i nevjerojatno mi je koliko je sve pusto i bez ikakvog zelenila, čak ni malih oaza, a ipak vidim tragove ljudskog života. Prije slijetanja u Dohu ulazimo u oluju, ali naš avion leti sigurno iznad oblaka, a ispod nas svaku sekundu bljeskaju munje, baš nestvaran prizor.

Let od 6 sati brzo je prošao i eto nas na modernom aerodromu u Dohi gdje još samo trebamo provesti noć do našeg idućeg leta za Kilimanjaro u Tanzaniji. Uključujemo besplatni internet. Malo šećemo po aerodromu i njegovim trgovinama. Na aerodromu ima i dosta prostora napravljenih za djecu, tipa tobogani i druge sprave. Na katu su lounge barovi koji se posebno plaćaju, a u prizemlju puno trgovina, restorana i kafića. Postoje i sobe za odmor, ali nam se čine male i zagušljive i previše osvijetljene. Puno je slobodnih mjesta za sjesti, s udobnim spojenim kožnim stolicama, jedina im je mana što imaju ručke između stolica, tako da se ne može leći preko njih. Ipak razvijamo taktiku ležanja tako da noge podvučemo ispod ručki i s tijelom ležimo na samom rubu stolica, nije udobno, ali ipak dobro za malo ubiti oko sve dok se ne ukočite zbog nepravilnog položaja tijela. I drugi putnici spavaju na različite načine, neki stave noge na kofer, neki se ispruže na podu. Mala curica blizu nas ne želi spavati već cijelu noć skače po toboganu.

Oko 3h ili 4h ujutro gledamo gdje ćemo na kavu i doručak. Cjenovno nam se sve čini podjednako pa se odlučujemo na finjak u engleskom stilu. Doručak u restoranu "Harrods Tea Room", koji se prije 2 ili 3 mjeseca otvorio na aerodromu, a Qatar je i trenutni vlasnik ove poznate engleske robne kuće. Sve je uređeno u tradicionalnom engleskom stilu, ugodna glazba, osvjetljenje, super ljubazno osoblje. Naručujemo fini kapučino i engleske pogačice scones na koje se maže sir sličan kajmaku i džem. Pričamo s mladim konobarom kojemu se već po licu vidi da je negdje s Kavkaza. Odlično govori engleski, priča nam koliko intervjua treba proći da bi se dobio jedan od poslova na aerodromu ili kao stjuard u avionu. Interesantno je jer su ovdje zaposleni ljudi iz cijelog svijeta, svih rasa i boja kože. Općenito mi se čini da je puno osoblja na aerodromu i stalno se nekud prešetavaju. U priči s konobarom brzo je stiglo jutro. Oko 5h se na razglasu čuje prva jutarnja molitva ili je to samo poziv na molitvu. I mi se spremamo na naš sljedeći avion, isto kompanije Qatar Airways, a njihovi su i avioni jedini koji prometuju preko ovog aerodroma. Oko 7h sunce je već visoko na nebu i dobro grije.

U avionu opet ista usluga ljubaznog osoblja. Na ekranu, kod prikaza smjera kretanja aviona, vidim da ne letimo direktno dolje prema Tanzaniji, već prvo u suprotnom smjeru preko Perzijskog zaljeva prema Iranu, pa radimo krug oko Dubaija i onda dolje uz obalu Omana i Jemena jer Qatar nema dozvolu leta preko Saudijske Arabije. Perzijski zaljev ima neobičnu svjetlu boju mora i opet na sve strane samo vidim puste kamene planine. Kako se približavamo Africi i zatim letimo iznad Kenije, tako se nazire više plodne smeđe-crvenkaste zemlje, pašnjaci, rijeke i riječni pritoci koji vrludaju i svi teku prema oceanu. Približavajući se planinama oko Kilimanjara sve postaje zelenije, negdje i toliko intenzivno zeleno, kao da je sve prekriveno gustom mahovinom. Naziru se i kuće, obrađena polja, ne izgleda nimalo kao siromašna suha Afrika kakvu obično zamišljamo. Pokušavam vidjeti vrh planine Kilimanjaro, ali kasnije mi objašnjavaju da se on rijetko može vidjeti jer je većinu vremena prekriven oblacima. Na Kilimanjaro International Airport, koji se nalazi blizu gradića Moshi i blizu same planine Kilimanjaro, te nedaleko do granice s Kenijom, slijećemo oko 14h sati po lokalnom vremenu, koje je kao i Doha 2 sata ispred našeg.

Vizu za Tanzaniju smo već kupile putem Interneta, ali opet je procedura na aerodromu i tu nam je prvi susret s afričkim načinom života kojeg zovu pole-pole ili na svahili jeziku, polako-polako. Službenik na šalteru nam digitalno skenira otiske prstiju i slika nas mini kamerom, zatim nam udari pečat i potpiše se u putovnicu, ljubazno nam se nasmiješi i možemo ući u zemlju. Potvrda o cijepljenju protiv žute groznice ih ne zanima previše, to je više za ulazak na Zanzibar. Također ne provjeravaju nam niti prtljagu, iako imamo plastične vrećice u njoj, a nedavno je Tanzanija zabranila unos plastičnih vrećica u zemlju kako bi smanjila problem plastičnog otpada. Na izlazu iz aerodroma dočekuje nas Thomas, organizator i vodič na ovom putovanju. Pozdravljamo se i s njegovim lokanim vodičem Mosesom i kombijem krećemo prema našem prvom smještaju u gradiću Moshi. Moshi na svahili jeziku znači dim, a vjerojatno je dobio naziv jer se nalazi u podnožju planine Kilimanjaro, koji je inače uspavani vulkan, visine skoro pa 6000 metara. Vrh mu je trenutno prekriven snijegom, ali zbog oblaka ga ne možemo vidjeti, osim na fotografiji koju nam vodič pokazuje. 

Pokušavam se priviknuti na vožnju lijevom stranom ceste, stalno mi se čini da će se neki kamiončić ili automobil iz suprotnog smjera zabiti u nas. Uz cestu prolaze Masai, pripadnici zanimljivog pastirskog naroda koji žive na području Kenije i Tanzanije, omotani u svoje karakteristične tkanine crvene ili plave boje. Ovako piše za njih na Wikipediji: „Temeljna socijalna jedinica je kraal sastavljen od poliginijskih obitelji, 20-50 kraalova čini selo, također zvano kraal (boma, enk-ang). Među Masajima postoji sistem dobnih razreda, u kojima su muškarci podijeljeni u 3 grupe: mladiće, ratnike (moran) i starce. Postankom ratnika, mladić mijenja boravište, i odlazi u posebno selo zvano manyatta. U manyatti žive ratnici, njihove majke, sestre i neinicirane djevojke-ljubavnice. Nasuprot manyatti kraal se sastoji od oženjenih 'staraca' (muškarci koji više nisu ratnici) i njihovih obitelji. Ratnik kojemu je dužnost štititi selo (pleme) nikada nije oženjen. Tek isluženi ratnik smije se oženiti, nakon čega napušta manyattu i odlazi u kraal.“ Kasnije ćemo viđati puno Masaia koji sa svojom stokom prolaze pored ceste, a često i sjede na samom rubu ceste kojim automobili dosta brzo jure.

Dolazimo do našeg smještaja naziva "Basecha Garden Lodge" na adresi Boma Road, a boma je naziv za okrugle kuće od blata koje izrađuju žene naroda Masai. Iako nije previsoka temperatura, možda oko 26C stupnjeva, ipak je ovo Afrika i ubrzo shvaćamo da smo ponijele previše debele odjeće. Prije večere odlazimo s vodičem malo prošetati gradićem. Osim asfaltiranih glavnih cesta, pločnici su neravni, od blata i kamenja koje ostaje nakon kišnih bujica. Prvo primjećujemo da se sva trgovina odvija uz cestu, od prodaje rabljenih cipela do prodaje voća i povrća. Od bake na ulici vodič nam kupuje mango. Zatim idemo do tržnice, koja je isto vani direktno na zemlji, donekle natkrivena, s mirisima zrelog voća i povrća, boje su žive, hrana zdrava i mirisna, ogromni ananasi. Brzo smo napravili krug po gradu pa sjedamo na kavu u "Union Cafe". Zgodan kafić u starinskom štihu, nešto me podsjetio na Kubu i njihove zadružne domove. Kava ovdje nije jeftina, ali je fina. Nakon kave odlazimo do slatkog restorana imena "Mimosa". Sjedimo vani na terasi, za večeru nam vodič naručuje platu s roštilja – ražnjići s mesom i ananasom, to mi je najfinije. Probam njihovo najpoznatije pivo naziva "Kilimanjaro" koje je prilično dobro, ne prejako. Prije toga peremo ruke, čudim se pipi s vodom i sapunom, ovdje očito nije nestašica vode. Dolazi vodič Moses i predstavlja nam drugog lokalnog vodiča Johnnya koji će nas sutra odvesti na izlet do vodopada Materuni. Dijelimo s njima večeru, mačka nam se mota pod nogama i traži hranu. Naš vodič i Moses se već duže vrijeme poznaju, pa ga Moses poziva da ga posjetimo sutra u njegom domu, da proslavimo što je prije 2 mjeseca dobio sina.

Idući dan očekujem da ću dugo spavati, ali budim se odmorna već prije 6h ujutro. Doručkujemo mango koji smo jučer kupili od bake na cesti. Johnny stiže po nas i pješice odlazimo do stanice, od kuda kreće lokalni prijevoz mini busevima koji se nazivaju dala-dala. Idemo prema selu Materuni, smještenom na padinama Kilimanjara. U mali mini bus gura se što više ljudi, krupnih žena, djece i nas troje turista. Vani na stanici prodavači grickalica i ostale robe nastoje prodati svoje proizvode koje nam nude kroz prozor. Najčešći nam je odgovor hapana asante – ne hvala. Nagurani jedni do drugih uskoro krećemo i pritom fotografiramo sebe i ljude na cesti. Uskoro s asfaltne ceste prelazimo na zemljani put. Crvena plodna vulkanska zemlja na kojoj rastu zasađene banane i drugo drveće. Na zadnjoj stanici izlazimo i počinjemo hodati cestom uzbrdo, neko vrijeme prati nas jedan pas. Psi mi u Tanzaniji svi izgledaju da su iste pasmine i iste žućkaste boje dlake. Prati nas i mali dječak kojeg smo vidjeli kako na glavi nosi cijelu granu sa zelenim bananama. Počinje kiša, domaći kao kišobran koriste široki list neke boljke. Petra i ja ipak stavljamo na sebe kabanice. Prolazimo kroz dvorište nečije kuće, dosta je blata jer je sad u 11. mjesecu mini kišna sezona. Čuje se mukanje krava u štali, vodič Johnny dogovara kod lokalne obitelji ručak i prezentaciju kave po našem povratku s vodopada. 

Idemo dalje prema poznatom vodopadu. Uz cestu od jedne žene vodič kupuje marakuju ili passion fruit i mini žute banane. Crvena zemlja pod nogama sve nam je više skliska. Čujemo od nekog prolaznika riječ tereza, zapravo teleza, Johnny nam objašnjava da to na svahili znači sklisko. Zanimljiv je to jezik. Još od fakulteta sam ga željela naučiti jer mi je sam njegov naziv zvučao tako egzotično, a razumije ga skoro pola Afrike jer je nastao kao mješavina više jezika, pa čak i engleskog i njemačkog. I sam crtić „Kralj lavova“ popularizirao je jezik, barem njegovu poznatu frazu Hakuna matata, koja označava život bez briga. I životinje u crtiću su dobile imena po svahili nazivima, pa tako simba znači lav na svahili jeziku. Riječi su toliko jednostavne za izgovoriti, da nam ih je upravo zbog toga teško upamtiti, jer sve zvuče tako jednostavno i slično, ali ne odustajemo jer mislim da najveći kompliment možeš nekome dati kad se potrudiš naučiti njegov jezik, barem nekoliko riječi. Tako učimo pozdravljati ljude sa Jambo!; asante sana znači hvala lijepa, karibuni - dobrodošli i izvolite. Nekako sam najlakše upamtila izraz Maisha marefu!, izraz kojim nekome zaželite dug život. To sam svima govorila kao pozdrav na odlasku, što bi svima bilo iznenađenje i izmamilo im širok osmijeh na licu. Naš vodič Thomas se svima obraća sa Rafiki!, što znači prijatelj. Kiša i dalje pada. Johnny kaže da svaki dan pada oko podne, a u jutro je lijepo vrijeme. Srećemo i druge turiste koji sa svojim vodičima uskom stazicom idu do vodopada koji je dosta visok, oko 100 metara i na nadmorskoj visini od 1800 metara. Inače neki turisti se i kupaju podno njega, ali nama je sad dovoljno kupanja od kiše, pa ni ne pomišljamo na tako nešto. Johnny nam objašnjava biljke i drveće koje vidimo usput, uz domaće, ima tu čak i zasađenih borova i eukaliptusa. Pripadnici naroda Chagga, koji ovdje žive, najviše oko svojih kuća imaju zasađenu kavu arabica, a dosta viđamo i kukuruz koji je upravo izrastao. Vodič nam kaže da se nešto sadi i po dva puta godišnje te da imaju sve voće osim jednog, a to su jabuke. Objašnjava nam i koliko je Chagga narodu sveta biljka - juka (ono što mi koristimo za ukras i zovemo drvo života), sveta biljka i sade ju oko kuća kao uspomenu na preminule članove obitelji. Njen list koriste i za prijenos informacija. Zataknuti list na ovratniku kuće i na određen način presavijen, znači da je vlasnik kuće negdje u blizini i brzo će se vratiti ili na drugi način presavijen list znači da je vlasnik otišao od kuće i da ga ne treba čekati. List juke se daje i kao sredstvo pomirenja između dvije zavađene osobe. Koristi se i kao lijek te ima još drugih značenja koja nisam uspjela upamtiti. 

U povratku s vodopada, u jednoj od sklepanih daščara koje su zapravo lokalne trgovine/kafići i podsjećaju me na scene iz filma „Bijeli Masai“, vodič nam kupuje za probu vino od banane. A kupuje i pivo od kukuruza za jednu baku koja se bosonoga i u poderanoj odjeći tu našla. Vino mi je kiselkastog okusa, a pivo se pije toplo iz velike plastične posude. Petra kaže da malo vuče na šrot koji se kuha svinjama za napoj. Baka je sretna, dijeli s Petrom i sa mnom pivo, smijemo se, fotografiramo i komuniciramo više pantomimom. Na mobitelu joj pokazujem neke fotografije od kuće. Iznenađuje se kad vidi fotografiju moje mame, mislim da joj se svidjela i zaželjela joj dug život ili tako nešto.

Vraćamo se natrag do obitelji kod koje nam je dogovoren tradicionalni ručak. Uskoro djevojke iznose pred nas nekoliko glinenih posuda u kojima su goveđe meso, kuhana zelena banana, riža, grah, biljka slična raštici, i za desert lubenica. Sva hrana je fina, ali meni posebno je fin miris i okus riže, a inače nisam neki ljubitelj. Nakon ručka taman nam je dobro došla prezentacija kave. Mladi Chagga dečki vješto, uigrano i zabavno prezentiraju cijeli proces tradicionalne obrade kave. Prvo nam objašnjavaju razliku između arabica kave koju uzgajaju organski, tipa gnoje sa stajskim gnojem i ne špricaju s kemikalijama protiv nametnika i robusta kave koja se uzgaja na nižim nadmorskim visinama i najčešće plantažno. Kava arabica ima voćni okus i vrlo malo kofeina, tako da ju i djeca mogu piti, zato se ona na tržištu i miješa s robusta kavom, koja je gorča i ima više kofeina u sebi. Kava raste u grmovima, beru se zrele bobice koje su crvene boje, zatim je proces skidanja nekoliko ljuskica u koje je umotano zrno kave i koje je prije prženja sivkaste boje. Tradicionalno ljuštenje zrna kave, kao i mljevenje, vrši se lupanjem drvenim batom i nije lako pa zato to rade uz glasno pjevanje. Zatim pržimo zrna kave u posudi vani na vatri, prekrasan miris se širi. A samo prosijavanje usitnjene kave se radi uz tihu pjesmu koja oponaša zvuk sita koje zvuči kao čiki-ča, čiki-ča. U Tanzaniji, ako i nisu čuli za Hrvatsku, većina ih zna za Luku Modrića, on nam je kao svojevrsna viza koju svuda spominjemo. Dečki daju i nama da sudjelujemo u svakom dijelu procesa pripremanja kave, a usput pjevaju vesele pjesme koje zvuče kao naši bećarci i u kojima čujemo da se spominju Modrići i Rakitići. Stavljaju samoglasnike na kraj riječi da im je lakše izgovoriti i tako jezik zvuči još više pjevno. Kavu, koju smo pržili i samljeli, kuhamo vani na vatri, kratko u kipućoj vodi dok se gusta pjena ne podigne, zatim ju natoče u termosicu i onda nama u šalice. Svi zajedno uživamo u toploj mirisnoj šalici kave koja ima blagi, više voćni okus. Kupujem jednu, u šareno upakiranu platnenu vrećicu kave, i kasnije mi cijeli kofer u sobi miriši po njoj. 

Sunce je ponovo zasjalo, pozdravljamo se s obitelji, usput gledamo krave u štali koje i dalje muču, vraćamo se blatnom cestom, nailazimo na radnike koji od crvenih ručno izrađenih blokova zidaju kuću. Vidim da kod zidanja isto upotrebljavaju visak kao nekad i kod nas. Nekoliko nas ide po blatnom putu, zgodna i lijepo obučena cura sa srpom u ruci, išla je mislim po travu, ali ju je kiša omela, zatim djeca koja sa štapom tako vješto upravljaju kotačem, tj. felgom od bicikla koja se kotrlja po putu. Muškarci oko kuća, glasna glazba dopire iz zvučnika dućana, krava privezana za stup, kaže vodič da čeka na klanje. Noge nam otežale od blata koje se skuplja na tenisicama. Ukrcavamo se u dala-dala i vraćamo u grad. U kamiončiću i na motorima vidimo lijepo obučene muškarce i žene koji idu na subotnji izlazak u grad.

Vraćamo se u naš smještaj i Johnny nam savjetuje da nekome od lokalaca damo tenisice na pranje, pri tom dogovaramo da li želimo pranje samo izvana ili iznutra. Ubrzo nam stižu manje-više dobro oprane tenisice, koje se još samo trebaju osušiti, pa ih ostavljamo ispred sobe na suncu. Dolazi Moses po nas sa tuk-tukom. To je taxi prijevozno sredstvo tipa trokolica koje se ovdje puno koristi i čini mi se da najbolje prometuje po blatnim cestama punih graba. Ako i zapne u grabi i kaljuži, lagan je za pogurati. Vozimo se do Mosesove kuće koja nam se čini da je na kraju sela. Moses i Thomas izlaze vam iz tuk-tuka kad ga treba pogurati, a Petra i ja ostajemo kao dame da se ne uprljamo u blatu, zajedno s vozačem koji vješto manevrira ovim izdržljivim vozilom. Napokon stižemo, otvaraju se visoka željezna ulazna vrata, ulazimo u dvorište kuće u kojem se suši puno šarenog veša razapetog na užetu. Skidamo si cipele i bosi ulazimo u dnevni boravak koji izgleda kao najreprezentativnija prostorija u kući, s foteljama i velikim televizorom. Moses nam predstavlja članove obitelji, svoju ženu, mladu i vrlo krupnu crnkinju, ostalu stariju djecu i najmlađeg sina koji ima 2 mjeseca i zove se Johnson. Dijete drži glavu i gleda oštro kao da ima godinu dana. Petra ga drži u rukama i zabavlja se s njime. S najstarijim sinom, koji studira, pričam malo na njemačkom. S Mosesom pričamo i o politici i baš kad se spremamo otići, zahvalni što nas je pozvao kod sebe i počastio pićem, dolazi žena s večerom za nas, punom zdjelom fine hrskave piletine i pečenog krumpira. Hranu ne želimo odbiti, iako nas u smještaju još čeka naručena večera. Vraćamo se natrag, tuk-tuk opet vješto manevrira cestom punom blata. Večeramo finu piletinu u saftu i rižu.

Nakon doručka, koji se obično sastoji od svježeg voća, sokova od svježeg voća, omleta i kave, Petra i ja, pošto je danas nedjelja, a prije toga smo po gradiću vidjele da ima dosta crkava – katoličkih, evangelističkih, pa čak i hinduistički hram, idemo potražiti katoličku crkvu da vidimo kako izgleda misa ovdje u Africi. Pitamo jednog od taksista, a taksisti su ovdje ili na motorima ili s tuk-tukom, i on nas upućuje u pravom smjeru gdje ubrzo dolazimo do katedrale Krista Kralja. Pred crkvom je blatnjavi put, sa strane su posađeni drvoredi visokog uskog drveća s gustim lišćem, kojeg ovdje prvi put vidim. Lijepi su i ljubičasti cvjetovi drva jacaranda, koji kad padnu na tlo naprave lijep ljubičasti tepih. Lijepo uređeni muškarci i žene izlaze iz crkve s prijašnje mise i ulaze na novu misu u 8h sati. Crkva je moderna, prostrana, isto izgleda kao i naše, razliku primjećujemo jedino u tome što muškarci sjede u klupama s desne strane, a žene s lijeve. Žene su u prekrasnim šarenim kostimićima ili haljinama, s kratko ošišanom kosom ili s urednim frizurama. Svi djeluju tako čisto i uredno, urednije od nas bijelaca. Osim Petre i mene, i jedne starije gospođe s dosta zlatnog nakita na sebi, druge bijelce u crkvi ne vidim, ali nitko ne obraća posebnu pažnju na nas. Zbor lijepo tiho pjeva, obred je isti kao naš, na engleskom jeziku, svećenik smireno drži propovijed o tome kako trebamo živjeti budno i svjesno u sadašnjem trenutku, jer to je jedino što stvarno imamo. Kroz prozor ulijeću dvije ptice, koje kao da su ušle malo poslušati propovijed i onda mirno izlete ponovo van. Zatim slijedi dio drugačiji nego kod nas, tj. prije euharistije svi se ustaju i u kutije na sredini crkve stavljaju novac ili svećeniku u košaru, kao neki prinos darova. Nakon toga odlazimo s mise jer nas vodič Thomas već čeka s terencem marke Toyota, s kojim odlazimo dalje na naš safari.

Terenac je veliki, može s vozačem primiti 9 osoba. Pozdravljamo se sa simpatičnim i nasmijanim curama koje su nas posluživale. Kako je prva nedjelja adventa, tako su i one vani pored šanka okitile bor, što nam na ovim ljetnim temperatura izgleda baš neobično. Stavljamo kofere u stražnji dio terenca i krećemo cestom, pa ubrzo off-road prema termalnim izvoru Kikuletwa u mjestu Rundugai. Po putu nailazimo na dosta riječnih bujica. Voda u Africi brzo ispari, ali brzo se i stvori od kiša pa teče inače suhim koritima, a livade začas ozelene i procvjetaju. Nailazimo povremeno uz cestu na stada krava i koza. Ubrzo ugledamo i naš prvi baobab, to debelo drvo bačvastog oblika, koje svakome izmami osmijeh na lice jer izgleda tako neobično, pogotovo kad je bez lišća. Izgleda kao da je zasađeno naopako, da mu korijenje strši u zraku. Dolazimo do još nekoliko baobaba pa ih grlimo i slikamo se s njima. Na putu nailazimo i na veliki grumen bijelog kvarca. Ne znamo kako se tu našao, da li ga je netko iz sela tu stavio da se turisti zaustave ili se slučajno našao. Vodič ga razbija pa si otkrhnute komadiće uzimamo kao suvenir. 

Vijugajući po seoskim blatnim putevima dolazimo do mini oaze s niskim palmama. Izvana se ništa posebno ne primjećuje, plaćamo ulaz čuvaru i ulazimo u jedan nestvarni svijet bistre vode plave boje koja teče podno širokog razgranatog drveća s puno korijena koje strši iznad vode. Ostavljamo stvari kod vodiča na stolu i klupama podno stabla, odlazimo presvući se u kupaće kostime u dio ograđen palminim granama, u blizini su i zidana 2 wc-a, i 2 mala kao restorančića gdje se na roštilju peče meso i kuha riža koja meni tako lijepo miriše. Po drveću skače nekoliko malih vjeverica i vervet majmuni koji su zanimljivi jer imaju testise izrazito tirkizne ili plave boje, kaže vodič da je to tiffani boja. Ulazimo u vodu koja nije jako topla, već je taman ugodne topline i iznenađuje nas jaka struja, tako da u jednom smjeru trebamo žešće plivati. Sve je to tako minijaturno da izgleda nestvarno, kao da je netko napravio lijepi bazen u nekom zabavnom parku. Previše lijepo i nestvarno da je mozgu teško prihvatiti gdje se nalazi. Uz nas je još samo nekoliko turista, najviše mlade Amerikanke, ali sve u svemu, s nekim lokalcima, tu nas ima možda 15-ak. U vodi se nalaze i male ribice koje vole grickati odumrlu kožu s tijela, što je zdravo, ali meni se ne sviđa pa stalno plivam ili se krećem tako da mi ribice previše ne prilaze. Odvažim se i na skok u vodu s užeta privezanog za drvo iznad vode, ono u tarzan stilu, samo se malo bojim da ne udarim u drvo. Nakon kupanja ručamo finu piletinu s roštilja. 

Dalje odlazimo na aerodrom Kilimanjaro, koji je baš lijepo uređen, kao i prilaz do njega te parking. Vodič kaže da je to prvo bio vojni aerodrom i tu ima dosta vojske jer je blizu granica s Kenijom. Uz cestu vidimo radnike kako kose travu zamahujući mačetama, ali to rade tako učinkovito kao da kose trimerom. Na aerodromu kupimo još dvoje putnika koji nam se pridružuju na putovanju. To su Petar i Daniela, Istrijani, mladi bračni par na medenom mjesecu. Petar priča istarski, koji nama zvuči kao talijanski, pa na ovome putu cijelo vrijeme učimo 2 jezika – svahili i istarski. Vozimo se dalje do grada Arusha koji je dosta lijepo uređen. Uz cestu vidimo brojne sadnice cvijeća koje se ovdje uzgajaju i izvoze u Europu. Idemo na kavu u lijepi kafić „Africafe“ i u trgovini vodič kupuje vino i čips od kasave ili manioke te od banane. Dalje idemo cestom prema našem sljedećem smještaju blizu nacionalnog parka Lake Manyara. Vrijeme je oblačno, malo kišno, prolazimo pored travnatih ravnica ili savana, vidimo dosta Masaia sa svojim kravama pored ceste, uskoro i dvije zebre koje pastu uz cestu, nekako neobičan prizor.



Noću stižemo u naš lodge imena „Eco Boma Camp“, koji kao da se nalazi u šumi na kraju sela, do kojeg vodi put pun debelog blata i tu već počinje nacionalni park Lake Manyara. Vodič potrubi i uskoro nam netko otvara željezna vrata kroz koja ulazimo kao na neko imanje s blagovaonicom visokog krova, kako se ovdje grade, a mene te drvene grede podsjećaju na sjenik u kojem smo se kao djeca obožavali igrati skačući po sijenu, te niz kućica za goste. Trenutno smo jedini gosti, a dočekuje nas Franky, mladi kuhar i prijatelj našeg vodiča, koji nas dočekuje s finom večerom. Već smo shvatile da na ovom putovanju nećemo smršaviti, već obrnuto, jer sve je tako fino da je šteta ne jesti. Opet mi miriše riža, a za predjelo svježe pečene kokice čekaju nas na stolu, zatim fina krem juha od tikvica, junetina, zreli ananas. Brbljamo u toj velikoj blagovaoni jer je kiša vani ugasila vatru koju su zapalili za nas. Lodge ima nekoliko kućica obojanih u zeleno i s tradicionalnim krovom prekrivenim palminim lišćem, a u sobi je namještaj u meni najdražem kolonijalnom stilu. Jednostavno tamno drvo, iznad kreveta kao baldahin razapeta mreža protiv komaraca, kojih ovdje još nisam vidjela osim jedan ili dva sitna, koja ni ne zuje i iz nekog razloga piću samo po stopalima i nogama, što ni ne primijetite, osim poslije kao crvene točkice na koži. Ako niste posebno alergični na komarce, a ja nisam, pa sam odlučila ne koristiti sprej protiv njih, koji Petri i onako nije djelovao. Osim flaširane vode koju pijemo, ostalo smo prihvatile sve da nam je ok, tako da peremo zube s vodom iz pipe, koristimo lokalne sapune, a ne sredstvo za dezinfekciju, pijemo mlijeko, kavu i koktele s ledom, jedemo voće kupljeno na ulici i nemamo posebnih probavnih problema. Naravno, probava radi pojačano ako svako jutro jedete hrpu svježeg voća, pijete različite sokove i kavu s mlijekom. Vodič nam kaže da se ne uplašimo ako noću čujemo razne zvukove hijena i drugih životinja jer se nalazimo u samoj blizini nacionalnog parka gdje životinje hodaju slobodno. Stazice do kućica su lijepo uređene s posađenim cvijećem i ukrasnim grmljem, a u sredini je mjesto za logorsku vatru. Iz prve ruke možemo vidjeti kako je veliko i oštro trnje najčešćeg afričkog drveta – akacije. 

Sljedeći dan doručak uz neizostavno voće tipa mango, ananas, lubenice. Tu je uvijek i sitni prženi kikiriki, koji zajedno i s ljuskicama je fin za jesti, te palačinke koje nam isto svaki dan dočekuju. Nakon doručka krećemo na naš prvi safari u nacionalni park Lake Manyara. Nakon obavljenih formalnosti na ulazu u park, krećemo se kroz šumske puteve, koji su po glavnim pravcima kretanja dobro održavani. Šuma djeluje kao kišna tropska šuma, slična npr. šumi u Kostariki, a miris vlažnog i trulog drveća nakon kiše isti je kao i kod nas. Prvo kao neki odbor za doček, nailazimo na majmune babune koji u čoporu sjede na putu i pored njega. Zanimljivo ih je promatrati kako se ponašaju, neki se lijeno miču ispred auta, čiste si nametnike, maleni se hvataju za majke i sjede im na leđima ili im se prikvače i vise s trbuha, izgledaju kao male plišane igračke, odrasli mužjaci se svađaju i nadmeću za položaj, alfa mužjak mudro promatra sa strane i nas i njih. Tu se našao i jedan kljunorožac koji je sletio na veliki termitnjak, a kakvih ovdje ima na svakom koraku. Razmišljam kako su naši mravinjaci mali u odnosu na ove termitnjake. Malo dalje nailazimo na afričkog bivola koji se brzo sakriva ispod drveta i misli da ga ne vidimo, pa on promatra nas, a mi njega. Tamna mu je boja dlake i sjaje mu se tamni rogovi, možda još više zbog kiše i izgleda malo smiješno, kao da je počešljan na razdjeljak.



Iz šume izlazimo na pašnjake koji su sad još dijelom pod vodom i baš je super što je pala kiša jer je dosta ptica i drugih životinja izašlo u potragu za hranom. U lokvama vode odražavaju se oblaci, i možda zbog ovih velikih prostranstava, to mi trenutno najviše privlači pažnju. Fora su životnije, zebre sa svojom neobičnom bojom, impale (vrsta antilopa), gnuovi, bradavičaste svinje, ali sami prizori prirode su ono što me trenutno najviše fascinira i što nekako nisam očekivala, pogotovo ne toliko zelenila i vode. Dalje prolazimo kroz močvaru, put prolazi kroz visoki šaš i dolazimo do mjesta kojeg zovu hippo pool ili bazen za vodene konje. Sa povišenog drvenog mostića mogu se u daljini promatrati vodeni konji koji se kupaju u jezeru ili trenutno, kako nema sunca, vani pasu travu. Puno je raznih ptica. Jedna od njih je baš zanimljiva, mala crna čaplja (black heron), raširi krila oko sebe kao da se zaogrne plaštem i tako na vodi radi sjenu koja privlači ribe. Taj njen pokret perjem Petru i mene podsjeća na pokret rukama koji se koristi u flamenku, pa nam je to još dodatno smiješno. Dalje prolazimo preko nabujalih rječica, terenac nam je već sav uprljan od blata. Super je što mu se može podići krov, tako da uglavnom stojimo dok se vozimo i razgledavamo okolo ne bi li ugledali neku zanimljivu životinju koju još nismo vidjeli. Jer nije onako kako smo možda očekivali, da ćemo vidjeti velika krda životinja, više je to nekoliko jedinki koje zajedno pasu i sve životinje su izmiješane jer hrane ima dovoljno za sve. Možda zbog toga izgleda sve još više nestvarno i mozak se pita da li je ovako stvarno u prirodi ili je to neki zoološki vrt na otvorenom. Petar je ljubitelj životinja i najviše od nas pozorno promatra ne bi li neku uočio pa je tako prvi uočio žirafe. U dijelu gdje ima više akacija, tu se nalaze i žirafe koje jedu njihovo lišće. I one su svojim šarama na tijelu nekako dobro kamuflirane, pa iako su jako visoke i na samo par metara od nas, neki put ih primijetimo tek u zadnji čas, kao da su njihove boje stopljene s ovom prirodom. Isto je tako i sa slonovima na koje ćemo nešto kasnije naići. 

Zaustavljamo na odmorištu uz jezero gdje možemo izići iz terenca i pojesti naš lunch paket, koji nam je u plastične kutije Franky lijepo upakirao. Pored wc-a vidim termitnjak i malo se kroz otvor na vrhu naluknem u njega. Vidim termite koji isto kao i mravi, nešto užurbano rade. Nakon kraćeg odmora krećemo dalje i ubrzo nailazimo na rijeku koja je dosta nabujala i s druge strane ima povišenu obalu pa je pitanje da li terencem, pogotovo dužim kao naš, možemo proći kroz vodu i popeti se uzbrdo na suprotnu obalu. Terenac prije nas stoji i predomišlja se da li pokušati ili ne, ipak odustaje i vraća se natrag. Mi se malo približimo rijeci, vodič provjerava koliko je jaka bujica ove mutne rijeke koja nosi blato sa sobom. Zaključuje da bi ipak mogli zaglaviti u vodi pa odustajemo od prolaza. U taj čas nailazi manji terenac s rendžerima i oni uspješno prelaze rijeku i čekaju nas ako želimo pokušati da nam pomognu ako zapnemo. I krećemo. Terenac uspješno prolazi kroz vodu ali na izlazu zadnji kotači mu ostaju u blatu. Ali za Afrikance nema panike, oni su navikli na takve uvjete vožnje. Jedan od rendžera dođe do nas, nasmiješi se i pita nas kako smo, ono u znak pozdrava, otkoči diferencijale na kotačima, to je nešto da se pogonski kotači mogu okretati različitom brzinom i tako se lakše izvući iz blata, drugi rendžer baci dva kamena u blato, u rikverc nas vrati na polovicu rijeke i ponovo se zaletimo i bez problema izađemo na drugu obalu. Zahvalimo im i svatko nastavi svojim putem. Puno je puteva kroz park, iako su oznake na raskrižjima, ipak treba poznavati teren što naš vodič dosta dobro poznaje. Ako neki dio puta nije prohodan, onda stave oznaku tipa granje na put, da se tuda ne prolazi jer ima dovoljno drugih puteva kojima se može obilaziti nacionalni park. Malo kasnije Petar u zadnji tren ugleda dvije lavice kako odmaraju na drvetu. Brzo se zaustavljamo, vodič s fotoaparatom izlazi iz terenca da ih što bolje može fotografirati. Lavice to naravno primjećuju i vidimo jednu kako se iz ležećeg položaja, kao i kućna mačka, podiže prvo stražnjim nogama i sprema se skočiti, što uskoro i čini i nestane u travi. Vičemo vodiču da se vrati u terenac i za svaki slučaj spuštamo krov. Ovo je bilo nepotrebno izlaganje riziku našeg vodiča, iako tada je i nastala fantastična fotografija lavice koja se sprema skočiti na svoj plijen. Lavicu više nismo vidjeli, iako smo znali da nas promatra negdje iz trave. Nastavljamo dalje ali par minuta kasnije čeka nas novo uzbuđenje. Petar je ugledao slonove, za koje mi je rendžer prije rekao kako to da ih nismo vidjeli jer oni su baš prošli pored cijelog krda. Sad smo i mi naišli i baš im poremetili prelazak kroz šumu do pojilišta na rijeci. To su ženke s mladuncima. Mladunci su šmugnuli u šumu, a jedna ženka se okreće i počinje ljutito trčati po putu prema našem vozilu. Nije baš ugodni osjećaj kad veliki slon trči prema vama, pa opet povičemo na našeg vodiča da prestane fotografirati i krene terencem dalje dok se ne odmaknemo malo dalje na sigurnu udaljenost. Slonica se brzo primirila kad nas je uspješno otjerala od svog krda. 

Svi slonovi kasnije na koje smo naišli, u ovome i u drugom parku, su mirno pasli travu na 2-3 metra od nas i izgledali kao da nas uopće ne doživljavaju, ali eto, ova slonica je pokazala kako sve životinje napadaju kad se osjete ugrožene i zato uvijek mislim da se prema njima treba odnositi sa dozom strahopoštovanja. Na taj način gledam i domaće pse i mačke, a one to osjećaju i uzvraćaju na isti način. Tako s još malo primljenog adrenalina nastavljamo dalje. Dolazimo do sljedeće blatnjave bujice vode. Vodič provjerava dubinu i jačinu struje, ali nema problema jer ispod je betonirana podloga pa prolazimo preko nje bez problema. U šumi se osjetio miris slonova. Njihov izmet se najviše osjeti, slično kao i kravlji, tako da s vremenom po mirisu učim prepoznati koje životinje su nam u blizini. Ali sada, nakon nekih pola sata vožnje u smjeru jezera, pojavio mi se miris soli u zraku, neobično kao da se približavamo moru. To je zato što je jezero bogato mineralima od termalnih izvora koji se ovdje nalaze. A piše da termalni izvori ovdje nastaju tako što kiša prodire kroz porozne stijene do dijelova zemlje gdje je ona još uvijek vruća i tu se zagrijava te ponovo izlazi van u obliku vrućih izvora vode. Hot springs ili vrući izvori termalne vode imaju temperaturu od 45 do 80 stupnjeva. Termalna voda otječe u jezero, a jezero je na jednom mjestu ružičaste boje od ružičastih plamenaca, a na drugom dijelu vidimo nekoliko vodenih konja koji se kupaju u vodi i glasaju svojom karakterističnom rikom. Ovo mjesto imena Maji Moto je isto predviđeno za piknik, može se izići iz vozila i drvenim mostićem prošetati iznad termalnih izvora i jedine vrste močvarne trave, cyperus, koja može rasti na ovoj visokoj temperaturi, a izgleda kao gusti zeleni tepih, pa sve do ruba jezera. Oblaci se ogledaju u vodi jezera, prekrasan prizor za gledanje i fotografiranje. Idemo do obližnjeg izvora. Određene vrste bakterija i alga mogu živjeti i u ovako vrućoj vodi. A tu se našla i jedna mala zmijica, tipa bjelouška, koja se preplašila Petra koji je prvi naišao, pa se bacila u vruću vodu koja ju je isti čas skuhala. Ne možemo joj pomoći, ali nastavljamo vaditi kamenčiće raznih boja iz vruće vode. Na jednoj od postavljenih info ploča piše kako termalna voda pomaže kod raznih kožnih bolesti, reume, poboljšava metabolizam, jača obrambeni mehanizam i drugo. 

U povratku vodič prelazi vodenu bujicu bez problema. Čini mi se da je razine vode malo pala, a i druga obala je malo niža. Fotografiramo još žirafe. One se u principu najviše skrivaju i bježe od nas, a kad trče to izgleda kao na usporenom snimku, baš neobično. Nailazimo i na krdo slonova koji mirno pasu travu i prolaze pored džipova. Zanimljivo je gledati kako surlom obuhvate busen trave i iščupaju ga, onda još malo udare ubranu travu po surli da stresu zemlju s nje ako je potrebno.

Izlazimo iz parka i idemo na lokalnu tržnicu, kupujemo rukotvorine od drva u selu Mtowa Mbu ili kako kažu da to znači, moscito village ili selo komaraca. Kupujem žirafu i masku od ebanovine. Cjenkanje je obavezno ali ne onako trgovački kao kod Arapa. Afrikanci su mirniji, tiši i idu više na to da im se smilujete jer time pomažete prehraniti njihove obitelji. A i zarađuju sitniš, kako nam kasnije objašnjava mladi prodavač Musa, kojemu je tata iz Mozambika i on ga je naučio izrađivati ukrase od različitih vrsta drva, a mama je Masai i ona izrađuje tradicionalni nakit od kojeg kupujem jednu lijepu narukvicu od sitnih perlica boje starog zlata. Sjedimo vani u „Double M Lounge“, ujedno lokalni kafić, restoran i disco, prstima jedemo govedinu sa žara u pili-pili umaku, pijemo pivo Serengeti. Prije toga nam je konobar donio vrč tople vode da si operemo ruke. Ispred kafića, na ulici žene u plastičnim lavorima prodaju raznorazno voće. Ali i kod njih, kao i kod mnogo drugih, vidim da u ruci imaju mobitele, odnosno pametne telefone. Musa nam objašnjava da se u osnovnoj školi od 1. do 7. razreda uči svahili, a u srednjoj školi engleski jezik. Malo tko si može priuštiti školovanje samo zbog toga što su obavezne školske uniforme, a one dosta koštaju. I baš svuda viđamo dosta djece u školskim uniformama različitih boja, a najviše čini mi se zelene i plave boje. U smještaju nas Franky dočekuje s još jednom finom večerom, čak i s kuharskom bijelom kapom na glavi. Svaki puta nam profesionalno predstavi jela koja nam je pripremio. Poslije odlazimo malo sjediti i uživati uz vatru, koja je zapravo zapaljena grana nekog stabla ili cijelo stablo.

Sljedeće jutro, nakon doručka odlazimo u drugi nacionalni park koji se zove Tarangire, a kroz njega protječe rijeka Tarangire. Naziv joj dolazi od riječi tara, što znači rijeka i ngire, što znači bradavičasta svinja. Na ulazu u park vidimo nešto malo više terenaca nego u jučerašnjem parku, ali ovaj park je i površinom veći, zauzima 2.600 km2 i peti je po veličini nacionalni park u Tanzaniji, osnovan 1970. godine i prostire na nadmorskoj visini od 1000 do 1600 m, s temperaturama od 16 do 27C. Pored impala, ovdje vidimo i močvarne antilope koje su baš lijepe te posebno slatku najmanju antilopu koja se zove dik-dik, kao neko malo krhko lane koje mi izgleda da bi se slomilo kad bi ga primili u ruke. Zatim vidimo i nojeve, nešto više krda bivola, opet bradavičaste svinje, slonovi, žirafe, mungosi, koji smiješno stoje na zadnjim nogama i promatraju okolicu, često s termitnjaka da bolje vide. Poseban je doživljaj kad dođemo do slonova, ugasimo motor automobila i u tišini čuje se samo slon koji mirno jede travu pored nas. Inače se dosta čuju cvrčci i nešto ptice. Nebo je oblačno, oko nas zelena prostranstva i žubor vode kad smo u blizini rijeke. Ovdje je to rijeka Tarangire, koja je prava i dosta velika rijeka, ne samo povremena bujica vode. To je ujedno i pojilište za životinje tokom sušne sezone i ujedno najopasnije područje za životinje kad idu na pojilo jer ih tu vrebaju lavovi i leopardi. Upravo gledamo jednog varana, tipa većeg guštera kako pliva preko rijeke. 

Oko nas velika su zelena prostranstva, travnati obronci i drveća akacije, na jednom dijelu pojavljuju se i visoke palme. Zatim idemo na kavu u „Tarangire Safari Lodge“ u kojem je nešto luksuzniji i skuplji smještaj i treba se dodatno platiti spavanje u samom nacionalnom parku, ali zato pogled s tog mjesta je nešto najljepše, to čak i na fotografijama izgleda odlično, a tek uživo. Kako se lodge nalazi na dosta povišenom mjestu, nisam ni razmišljala da se životinje penju do ovdje jer sam smještaj je u bungalovima i šatorima, ali ubrzo nam jedan od radnika pokazuje tragove stopala slona koji je sinoć prošao odmah pored bungalova. Lodge nije ograđen tako da se divlje životinje mogu slobodno kretati, a na info ploči piše da slonovi mogu naići u bilo koje doma dana ili noći, a lavovi i leopardi ponekad mogu naići po noći. Bungalovi i šatori su luksuzno uređeni, poredani u nizu podno krošanja velikih baobaba, a svi imaju pogled na dolinu s akacijama gdje pasu slonovi i na dio rijeke Tarangire. Upoznajemo vlasnicu, bjelkinju, rodom s Madagaskara, koja nam priča kako je ovo mjesto nekada bilo napravljeno za lovce i lov, a onda su oni s godinama uređivali i povećavali na ovo što vidimo danas. Uskoro dolazi sve više terenaca, izgleda kao da svi koji su danas u parku dolaze ovdje na ručak. Pa smo odlučili da i mi svoj lunch paket pojedemo na terasi i zatim još s koktelom ili kavom uživamo u ovom prekrasnom pogledu. Ne znam da li zbog prizora ili je kava tako dobra, ali velika šalica crne kave tako mi ovdje paše. 

Istočna ruta parka je više ravna i taj dio zovu mali Serengeti jer podsjeća na taj ogroman park koji se proteže dalje prema granici s Kenijom i u Keniji nastavlja na park Maasai Mara. U ta dva parka se i odvija najveća migracija životinja jer životinje zapravo kruže, tj. idu tamo gdje ima ispaše s obzirom na sušne i kišne sezone tokom godine. Zbog dosta vode u ovom dijelu Tarangire parka idemo dalje prema zapadnoj ruti koja mi se i više sviđa jer je više brdovita i time interesantnija za promatranje. Nailazimo opet na krdo slonova, vidimo i jednog slona s velikom metalnom ogrlicom oko vrata. Toliko su zaokupljeni jedenjem trave i kao da su u žurbi da što više moraju pojesti. Zatim jedan lijepi prizor krda impala pored stabla baobaba gdje se skoro s terencem ukopavamo u pijesak koji je naoko izgledao tvrdo.

Na jednom dijelu ipak ne možemo dalje jer se dio puta urušio, a o tome nas obavještava vozač iz terenca koji se vraća, kaže on samo: „road iz broken“. Vraćamo se prema glavnom putu i izlazu iz parka jer polako već sunce zalazi. Uz put vidimo nekoliko terenaca kako stoje, pretpostavljamo da je neka interesantna životinja koju svi sad u tišini promatraju. Pitamo ostale turiste što gledaju, kažu nam leoparda u travi podno drveta i pokazuju u kojem smjeru. Pokušavamo uočiti gdje se nalazi i treba nam dosta vremena jer su njegove točke isto dobra kamuflaža. Uskoro mu primjećujemo glavu koja viri malo iznad trave, pa onda i rep dok se uređuje. S vremena na vrijeme, kako mu dođe sunce, malo se pomakne u hlad, a mi svi napeto gledamo svaki njegov pokret. Misli si on, što su ovi ljudi glupi da me tako napeto gledaju dok se ja odmaram i uređujem za kraj dana. Vodič s profi aparatom dobiva dobre fotke i s ove udaljenosti od 50 ili više metara, tako da napuštamo leoparda i odlazimo iz parka. Za kraj, na ulazu u park penjemo se drvenim stepenicama koje kruže oko stabla baobaba sve do njegovih grana. Legenda kaže da je baobab jednom naljutio Boga pa ga je iščupao iz zemlje i posadio naopačke. Ovo drveće može živjeti stotinama, neki kažu i tisućama godina. Piše na ploči da je 70-ih i 80-ih godina zbog svjetske potražnje za slonovačom broj slonova u ovom parku znatno opao, a crni nosorog je istrijebljen. Iz terenca nam kroz prozor majmuni ukrali gumene bombone namijenjene Masai djeci, koju smo htjeli darivati na izlazu iz parka, a pored čijih nastambi prolazi cesta. Ipak smo skupili nešto bombona i preostale hrane od naših lunch paketa pa dijelimo maloj musavoj dječici koja trče do auta i trgaju se za slatkiše svojim hladnim ručicama. Prizor koji ostavlja dozu šoka na nama. 

Vraćamo se u naš lodge gdje nas Franky čeka s tradicionalnom večerom – koza na roštilju, ugali – bijela palenta, ražnjići od govedine na roštilju, pečene banane i za desert custard bread pudding, odnosno komadići voća i kruha pomiješani s pudingom od vanilije – jako osvježavajuće i fino. Večeru nazdravljamo s vinom Merlot. Od jučer nam se pridružila još jedna gošća u lodge-u, Nizozemka Silvia, koja je kao medicinska sestra volontirala u bolnici kod Masaia i sad provodi par dana u odmoru prije povratka kući. Ispitujemo ju malo kako joj je bilo i što je sve radila. Uglavnom pomagala je kod poroda, a kaže da najčešće od čega boluju Masai su paraziti koje pokupe kad jedu uginule krave jer ne žele bacati hranu. Vani uz vatru brbljamo s vodičem o različitim zemljama koje su nam još interesantne za posjetiti. 

Danas smo nakon ranog doručka trebali ići do kratera Ngorongoro, ali smo nakratko ponovo otišli do nacionalnog parka Manyara. Danas nije bilo kišno, voda od prethodnih dana je brzo isparila, pa ni životinja nije bilo kao prije dva dana. Na mjestu prema hippo pool-u auto nam staje pa nas ostali rendžeri pogurali, veseli i zabavljajući se u stilu hakuna matata ili na engleskom, no worries. U povratku stajemo natočiti benzin na benzinskoj. Inače, nema puno javne rasvjete u Tanzaniji, ali iz nekog razloga benzinske su im osvijetljene kao Las Vegas. Idemo u lokalni lounge bar gdje smo već bili, pijemo pivo i ja tonik. Vodič traži Musu da nam nabavi da probamo samosu – prženo tijesto punjeno mesom, slično kao i empanade u Latinskoj Americi i jack fruit – sjemenke obložene s nešto „mesa“, bogato vitaminima, okus sličan ananasu. U lokanom dućanu kupujemo namirnice, tipa riža, ulje i drugo koje ćemo odnijeti u posjetu obitelji Masai. Idemo do njih pored mjesta Makuyuni, u smjeru nacionalnog parka Tarangire. Prije nas zaustavlja prometna policija, ovaj put zbog brze vožnje. Inače policajci imaju kao štap u ruci kojim malo mahnu da se zaustavite ili produžite dalje. Često su policajke krupne crnkinje koje izgledaju opasno, a inače su ljubazni. Vodič odmah kod policajca, koji sjedi ispod drveta, plača kaznu. Ubrzo s glavne ceste skrećemo na sporedni put gdje se uz polje nalaze okrugle kuće – bome. 

Prvo nam prilazi simpatična mama u jednostavnoj odjeći, ali s lijepim ukrasima na ušima i oko vrata, nekako me po karakteru podsjetila na mamu iz filma „Bijeli Masai“. Ubrzo se pojavljuje i hrpa dječice koja se otimaju najviše za slatkiše i lizalice koje smo im donijeli. Ali osim lizalica, mislim da ih treba nekako zabaviti i dati im više od samo materijalnih stvari. Brzo sam uvidjela da prate svaki moj pokret, tako da s najmlađima počinjem plesati i tiho pjevušiti. Oni u potpunosti prate svaki moj pokret i glas. Starija djeca se pridružuju, ali vidi se da im je malo neugodno, pa ostaju samo oni najmlađi. Pozivam Petru da nam se pridruži u plesu, tj. više kao aerobiku. Fotografiramo se s odraslima, koji u znak zahvalnosti našem vodiču što ih posjećuje, daju lijepi ukras od perlica. Upoznajemo se i sa kao starješinom ove skupine koji, kažu, ima 10 žena. Fotografiramo se, jedini dečko koji govori engleski, kaže nam da nagradimo starješinu s nešto novca, a i inače traže priliku kako bi još nešto novaca dobili od turista. Ali nije im za zamjeriti, žive siromašno, a turisti bi samo htjeli fotografirati dio njihove kulture i svakodnevnog života. Pred okruglom kućicom od blata leži lijepi pas, najljepši kojeg sam do sad vidjela u Tanzaniji. S mobitelima osvjetljavamo unutrašnjost kuće u kojoj nam mama pokazuje dio gdje je krevet, dio gdje je kuhinja i par stvari koje unutra imaju. Tražimo da nam ipak malo zapjevaju. Žene izgledaju kao da se pokušavaju prisjetiti neke pjesme i uskoro se čuju njihovi posebni glasovi, iako malo sramežljivi. Podne je i vrućina. Opraštamo se od Masaia, usput nas dvojica zamole da ih prevezemo do obližnjeg mjesta. Ta dvojica izgledaju krupnije i dobro uhranjeno za razliku od ostalih. Odvezemo ih gdje žele i kasnije vidimo da je jedan od njih zaboravio u autu svoju palicu. Palica, koja ima okruglo zadebljanje s jedne strane, i koju svi Masai nose sa sobom, a može se koristiti kao palica kad netko drži govor, kao statusni simbol, a može poslužiti i u slučaju obrane od recimo, lava. Poslije idemo odmoriti u naš lodge, dočekuje nas Franky s kokicama, kavom i čajem. Pred večer odlazimo se prošetati malo po livadi uz naš lodge. Pred nama veliko ravno prostranstvo po kojem u daljini vidimo kako pasu zebre. Noć se bliži pa mi se ne sviđa da se nalazim na ovako brisanom prostoru. Sigurnije su mi šume i brda na koje sam navikla pa nastojim da se što prije vratimo u lodge. Večera – opet fina krem juha od nekog drugog povrća. Vani uz vatru pričamo sa Silvijom o njenom volontiranju i o običajima za sv. Nikolu u našim zemljama.

Sljedeći dan za doručkom pričamo još malo sa Silvijom. Ona s lokanim vodičima odlazi na turu biciklom do obližnjeg vodopada. Mi se uspinjemo cestom u smjeru kratera Ngorongoro, prolazimo kroz gradić Karatu koji je smješten uz glavnu cestu i meni izgleda simpatično. Ngorongoro je zapravo kaldera ugaslog vulkana, najveća na svijetu, promjera 20 km i pretpostavlja se da je nastala urušavanjem vulkana visokog kao i Kilimanjaro. Kaže Wikipedija da: “U njemu živi oko 25.000 velikih sisavaca (uglavnom gnuovi i zebre) i grabežljivaca (nekad najveća koncentracija lavova u Africi), te oko 500 vrsta ptica. Od ostalih sisavaca na ovom području tu su: crni nosorog (jako ugrožen), afrički slon, vodenkonj, afrički bivol, leopard, gepard, žirafa, i mnogo vrsta manjih sisavaca.“





Dolazimo do ulaza za Ngoronogoro zaštićeno područje. Ulaz je lijepo napravljen kao visoka ulazna kapija, pored je maketa nosoroga uz koju se može slikati, zatim zanimljiva suvenirnica i informativni centar gdje je objašnjeno što se sve može vidjeti na ovom području, kako je nastao krater, kakva je vulkanska aktivnost, prapovijest ovog područja s otiscima stopala čovjeka starih 3,6 milijuna godina. Tu slučajno susrećemo i još jednu grupu od 13 turista iz Hrvatske. U zaštićenom području Ngorongoro slobodno žive Masai svojim tradicionalnim načinom života. Prolazimo pored njihovih kućica i stoke, lijepe su to zelene padine, jezero, a prije toga zaustavljamo se na vidikovcu s pogledom na krater. Još jedan nestvarni prizor koji je teško pojmiti i opisati. Friški je, skoro planinski, zrak jer se nalazimo na oko 2300 metara nadmorske visine, a zatim se spuštamo u krater koji je 600 metara niže. Uglavnom zelenilo na sve strane, od šume na obroncima kratera do pašnjaka u sredini s jezerom i plavo nebo iznad nas. Tako ću pamtiti Tanzaniju, po zelenoj i plavoj boji, a to su i boje na njihovoj zastavi. 

Spuštamo se u sam krater i gledamo razne životinje koje izgledaju da žive spokojno kao u nekom raju. Tu vidimo Thompsonove gazele-još jedna vrsta antilopa, gnuove, zebre, bivole, nojeve, biserke i druge ptice. Vidimo nekoliko terenaca da promatraju nešto uz jezero, prilazimo im i vidimo u daljini kod jezera nosoroga. Uzbuđeni jer je on rijedak i to je posljednja od tzv. Big Five ili Velika afrička petorica, koju čine lav, slon, bivol, leopard i nosorog, životinje koje svi žele vidjeti na safariju. 

Nailazimo i na divlju mačku, žućkaste je boje, malo liči na risa, i baš smo ju uhvatili kad se bacila naglavačke u travu i uspješno ulovila miša. U daljini vidimo i dva šakala. Zatim idemo do hipo pool, malo jezerce pored kojeg se može izaći iz vozila i u neposrednoj blizini uživati u pogledu na vodene konje. Trenutno smo jedini na ovome mjestu, tišina, samo zvuk ptica i vodenih konja koji se brčkaju. Ja prvo vadim svoj lunch paket i na kamenu uz jezero planiram ručati i uživati u pogledu. Ali moram jesti brzo jer se odjednom oko mene skupljaju ptice i žele mi oteti hranu, jastreb s obližnjeg drveta mi proljeće tik iznad hrane, neka ptica mi želi oteti kruh iz ruku, oko nogu mi neke plave ptičice, a uskoro dolaze i smiješne koke biserke. Bacam im preostalu hranu, a jastrebu pileći batak, tj. kost koju brzo zgrabi, ali ispada mu iz kljuna i upada u jezero. Poslije na stablu vidim natpis, nemojte hraniti životinje. Uživam još u pogledu na hipose i srebrnu vodu koja se bljeska na suncu. Ali zatim dolaze i drugi turisti koji nas vraćaju u stvarnost, da nismo jedini u ovome raju, pa odlazimo dalje. Još si pomišljam, puno smo toga vidjeli, da li bi bilo previše tražiti da vidimo još barem jednu veliku mačku - lava. U daljini vidimo, čini nam se, dvije hijene. I tako krećemo prema izlasku iz kratera, kad opet terenci nešto gledaju i po ponašanju životinja čini se da se nešto događa ali ne znamo što. Drugi turisti kažu nam da vide lava, tj. lavicu i uskoro vidimo kako ide prema nama, tj. svi se terenci pomiću u smjeru njena kretanja. Nekoliko impala trči ispred, a sve ostale životinje, i s jedne i druge strane kratera, stoje ukočeno i gledaju prema njoj. Lijepa mlada lavica ponosno hoda sredinom kratera, dostojna jednog lava - kralja životinja. Sad vidim da to nije samo puka izreka, već stvarno, kao da joj se sve životinje klanjaju. Sve nam je bliže i prolazi iza našeg vozila, malo baci pogled na znatiželjne turiste, ali zapravo ju nije briga i nesmetano hoda dalje svojim putem u smjeru zalaska sunca, i dok ju sve ostale životinje pozorno prate pogledom, koji prizor!  Dok odlazimo dalje još dugo gledam u nju, sve dok ju u daljini ne izgubim iz vida.







Strmom cestom izlazimo iz kratera kroz gustu šumu. Brzo stižemo do ulaza gdje još fotografiramo babune na cesti. Jedan je posebno smiješan jer je sjeo na rubnjak uz cestu i kao neki starac stavio ruke na koljena. Nakon večere vani na vatri pečemo bijele klipove kukuruza, koje je vodič usput kupio. Mi ih nabadamo na štap i mislimo okretati nad vatrom. Onda dva Afrikanca, koja inače šute i s vremena na vrijeme dođu raspiriti vatru, uzimaju stvar u svoje ruke, skidaju naše klipove sa štapa i okomito ih polažu pored vatre i onda rukama povremeno okreću da se ravnomjerno ispeku. Kukuruz je uskoro odlično pečen i jako fin. Ponudimo i njih, ali oni ne žele pa mi moramo sve pojesti, a šteta je baciti kad su tako fini. 

Došao je i dan odlaska iz ovog lijepog mjesta. Ujutro nas budi lavež pasa koji inače ne laju. Vidim na nedalekom stablu akacije četiri psa koji su okružili majmuna na stablu i nedaju mu mira. On sa stabla laje na njih, a oni još jače na njega. To traje sve dok netko ne potjera pse natrag. Nakon doručka Afrikanci nam nose kovčege na glavama kroz šumu, da zaobiđemo blato jer dalje odlazimo s autom do lokalnog aerodroma Arusha. Ovo mi je najzanimljiviji aerodrom koji sam do sada vidjela. Prvo nam iz auta djelatnici aerodroma uzimaju kofere i nose ih ili vuku po zemlji, zatim ih stavljaju na traku za pregled, a sve je to vani na otvorenom. Zatim ulazimo u kao stražnje dvorište, gdje opet na zemlji stoje naši koferi i kažu nam ne brinite, tu su sigurni, vodiču damo da odnese naše putovnice na pregled, i u restoranu, koji je isto vani na otvorenom, kao i nekoliko štandova s robom i suvenirima, ručamo i malo shopingiramo. Kupujem si šarenu torbicu i tradicionalnu crvenu Masai tkaninu na kakvoj smo sjedili u našem terencu, a također može poslužiti i kao stolnjak. Par metara dalje, pješice idemo do aviona na pisti. Lijep nam je zeleno-bijeli avion koji će nas odvesti dalje na Zanzibar.

Nastavak: Zeleno-plavo-bijeli Zanzibar