Zeleno-plavo-bijeli Zanzibar

Od aerodroma Arusha, podno Kilimanjara, treba nam sat vremena leta do Zanzibara, točnije otoka Unguja koji uz otok Pemba i arhipelag od 50-ak manjih otočića u Indijskom oceanu čine Zanzibar. Zanzibar je bio neovisna država dok se 1964. nije spojio s Tanganjikom u Ujedinjenju Republiku Tanzaniju, iako i dalje ima određenu autonomiju. Naziv Tanzanija je i nastao spajanjem naziva Tanganjika i Zanzibar. A i glavni grad se zove Zanzibar (Zanzibar City), sa starim dijelom grada kojeg zovu Kameni grad (Stone Town).

Već iz aviona vidimo da stižemo na tropski otok pun visokih palmi i malih kućica s limenim krovovima različitih boja. Na izlasku iz aerodroma ulazimo u drugačiju klimu, možda ista temperatura zraka kao i podno Kilimanjara, ali vlaga je velika, tako da smo u samo par minuta već svi mokri od znoja. Na parkiralištu preuzimamo kombi vozilo Toyota Noah, žele nam dobrodošlicu na Zanzibar, dobivamo i mapu otoka.

U predgrađu glavnog grada Zanzibar City ulazimo u gužvu u prometu. I po vozilima i po odjeći ljudi i njihovom izgledu, više mi se čini da sam negdje u Indiji nego u Africi. Uz cestu vidimo dosta tradicionalnih drvenih ulaznih vrata i drugog namještaja koje se prodaje. Pitam se tko sve to kupuje. Čim se odmaknemo dalje od grada, možemo više uživati u prirodi - tankim visokim kokosovim palmama i drugom tropskom raslinju. Uz cestu naš vodič Thomas nam za probu kupuje lokalni mango koji je nešto sitniji te mini ružičaste banane koje imaju fini voćni okus. Idemo na istočnu stranu otoka do mjesta Chwaka u istoimenom zaljevu Chwaka Bay.

Prolazimo kroz selo uskim zemljanim putem koji vijuga između kućica, pa malo zatim autom po pješčanoj plaži jer trenutno je oseka pa se more daleko povuklo i dolazimo do rampe na ulazu u naš resort. Rampu na konopu podiže jedan Masai, koji prije toga na voki toki provjerava da li smo mi gosti ovog resorta, a  koji se zove "Maars". Resort nije velik, u kolonijalnom stilu - namještaj od masivnog tamnog drva i s malo utjecaja arapske kulture. Sastoji se od velike blagovaonice i bara s visokim krovom, a kućice za goste su bijele boje, s krovovima prekrivenima palminim lišćem, što je više za ukras, ali lijepo izgleda. Okolo kućica zasađeno je cvijeće tipa hibiskus i drugo, a  nekoliko metara ispred je pješčana plaža s visokim kokosovim palmama. Na recepciji Indijac, daje nam ključeve soba i pozove jednog od Masaia da nam odnese kofere. Ne zove ga imenom, već Masai, što se meni čini uvreda pa ga pitam da li zna kako se ovaj Masai zove, nakon par sekundi mi kaže, vjerojatno u čudu zašto ga to uopće pitam. Ulazimo u svoju kućicu, lijepi veliki krevet s baldahinom, tj. mrežom za komarce, a na krevetu nam za ukras stavili crveno cvijeće hibiskusa i neko usko zeleno lišće. Ulazimo na terasu s pogledom na more i red visokih palmi čije lišće šušti na vjetru. S plaže nas dozivaju prodavači razno raznih izleta. Najviše govore na talijanskom. Ovdje dosta ljudi govori i talijanski što mi je baš nekako neobično. 

Prije večere odlazimo malo prošetati po plaži na kojoj lokalni dečki trenutno igraju nogomet, dosta ih ima i žestoko su u igri. Dodajem im loptu koja je otišla u pravcu mora. Fotografiramo se i još ne vjerujemo gdje se nalazimo. Na plaži sitan i tvrd bijelo-smećkasti pijesak, s nešto zelenih algi, školjke koje je izbacilo more, ali i plastične boce i drugo smeće. Prolazimo pored zanimljivog bara na visokim drvenim stupovima na samoj plaži. Od susjednog je resorta, a na drvenoj tabli pored njega piše "Gucci restaurant". Dečkić u tradicionalnoj bijeloj tuniki koja se naziva kanzu, te s mobitelom u ruci, traži Petru i mene da napravi selfie s nama, ljubazno nam se zahvali i ode dalje. Muškarci na Zanzibaru još nose i kapicu na glavi koja se naziva kofia. Iznad palme, koja raste više vodoravno, vidim mjesec. Sad je već kao polovica kugle, a kad smo stigli u Tanzaniju bio je tanak poput srpa. Bicikli parkirani na plaži. Susrećemo dečke koji trče po plaži i očito nešto treniraju. Zatim nailazimo na dva starija čovjeka koji nešto kopaju i vade iz pijeska. Petra i ja im se približimo i pitamo ih što rade. Objašnjavaju nam da vade crve koje će koristiti za pecanje. Crvi su dugački, tj. izgledaju kao gliste i već su ih dosta skupili u dvije plastične kante, tj. dva odrezana kanistra.

Po plaži beremo školjke i puževe kućice. Nismo sigurne koje su kućice prazne jer često je u njima sakriven račić koji praznu kućicu koristi kao dom koji nosi sa sobom. Nalazim i jednu veliku bijelu školjku, tj. puževu kućicu kojoj nedostaje jedan dio, ali svejedno je prekrasna. Nailazimo i na male zelene kokose koji su otpali prije nego što su sazreli. Sav naš ulov s plaže nosimo u sobu. Kasnije ćemo vidjeti da su nam neke kućice odšetale sa stolića jer su u njima bili sakriveni račići. Čuje se poziv na večernju molitvu, dečki prekidaju nogomet i odlaze kućama i plaža uskoro postaje prazna. Za večerom čini nam se kao da smo jedini gosti u resortu, ali zatim dolazi još par gostiju. Večeramo finu riblju juhu i pečenu plavu ribu, mislim skušu. Zatim još brbljamo u lounge baru koji ima veliki plesni podij, stol za biljar i još neke igre. Svira lagana afrička glazba, mlado osoblje za barom, cure i dečki koji izgledaju sramežljivo i malo prestrašeno, kao da su na praksi.

Doručak započinjemo s voćem – fini zreli ananas i lubenica. A probamo i lokalni mango koji smo jučer uz cestu kupili. Prolazimo autom kroz selo Chwaka – ljudi nas pozdravljaju, posebno mlađi i djeca. Zastajemo u mjestu Pongwe gdje se na stijeni, koja uslijed oseke postane otok, nalazi "The Island Pongwe Lodge".  Ne ulazimo na njega, ali u sjeni njegovih stijena smjestili su se ribari koji čiste ribu pa ih pozdravljamo i malo fotografiramo njihov ulov. Ribe su šarenih boja što mi nekako ne djeluje primamljivo za jelo, kao da bi ove tropske šarene ribice trebale biti samo za akvarij. Ovdje prvi put vidimo i tradicionalni drveni kanu, u obliku trimarana, koji se koristi za ribolov, a naziva se ngalawa ili ungalawa. Od žena uz cestu vodič nam kupuje gomolj kasave ili manioke, kako se gdje već naziva ta biljka. U istoj porodici je i juka, a škrob od manioke se naziva tapioka, uglavnom sve je to dobro za jesti, a od kasave smo već grickali fini čips.

Nastavljamo vožnju i u sljedećem mjestu koje se zove Kiwengwa zaustavljamo se uz cestu na mjestu koje mi izgleda kao benzinska i odmorište, ali zapravo je nekoliko trgovina i talijanski kafić pod nazivom "Ce L'Hai Service Mall". Naš vodič već zna da je tu odlična kava i uskoro na terasi uživamo u kavi i domaćem ledenom čaju koji izgleda kao neki super koktel. Za sve treba vremena dok nam konobar donese, ali sve je odličnog okusa i izgleda. Čujem pored nas starije Talijane kako pričaju na talijanskom. Ili su voditelji ili vlasnici lokala. Malo pričam s njima i kažu mi da im je najteže naći kvalitetnu radnu snagu. Tu prodaju i toaletnu vodu koja se zove "Zanzibar aqua", a njen slogan glasi: "A new perfume for a real African feeling.". Bočica je zeleno-plave boje i osvježavajućeg mirisa, i baš me podsjeća na ovaj otok, a malo i na Italiju.



Nastavljamo put dalje i odjednom nešto nam zamiriše u zraku. Inače, zbog vrućine imamo spuštene sve prozore na autu. Prvo mislimo da je cimet, ali brzo shvaćamo da su klinčići koji se na rasprostrtim dekama suše uz cestu. Fotografiramo ih i uzimamo si par u džep. Nešto dalje puno muškaraca, čini mi se kao da idu na molitvu. Ali uskoro, na cesti ispred nas vidimo ih još više i kao da nekuda trče i žure, ali nisu zabrinuti nego veseli. Ubrzo shvaćamo da se radi o sprovodu i vidimo kako nekoliko muškaraca trče noseći lijes na ramenima. I drugi oko njih trče ili brzo hodaju. Izmjenjuju se oni koji nose lijes, a koji ide gore dolje ili lijepo desno dok s njim trče po prašnjavoj cesti. Prizor koji ostavlja snažan utisak na sve nas. Povorka s lijesom uskoro skreće ulijevo s ceste, a mi nastavljamo naprijed. Uskoro vidimo komad zeleno-plavog mora ispred nas, i onda prekrasnu bijelu pješčanu plažu naziva Muyuni blizu mjesta Matemwe. 

Vodič kaže najljepša plaža na Zanzibaru i odmah s lokalnim dečkima dogovara ručak – ribu koju ćemo kasnije jesti na samoj plaži. Ostavljamo stvari na stolicama bara na plaži, gdje smo opet skoro pa jedini gosti i odlazimo na naše prvo kupanje u Indijskom oceanu. Ocean je stvarno topao, ali na moje čuđenje i dosta slan, pa nas voda dosta drži na površini. Plivamo oko usidrenih tradicionalnih drvenih kanua koji su izrađeni od tako teškog drva da mi je čudno kako plutaju. Rekli bi moji kolege brodari, bitan je uzgon i istisnina broda :).



Dobro je toplo more u koje se samo zatrčite po finom pijesku, ali ipak je zanimljivije šetati po samoj plaži i brati školjkice. Pune su nam ruke bijelih školjkica i karakterističnih smeđe-bijelih puževih kućica. Na plaži vidimo i prazne polovice kokosovih oraha, pa njih uzmemo kao posude u koje stavljamo ubrane školjke. Na plaži nailazimo i na mrtvu okrugu bodljikavu ribu, kakve sam nekad na Jadranu viđala da se prodaju za ukras.

Ručak imamo na klupicama u sjeni raslinja na plaži. Tu su i drugi turisti koji završavaju svoj ručak, a dečki upravo donose naš – bijela riba koja je žute boje jer je pripremljena, mislim sa đumbirom i limunskom travom, uz ribu prilog riža i pomfrit i za desert lubenica. Riba je fina, jedemo ju prstima, bosonogi i u badićima na drvenim klupicama na mekom bijelom pijesku. Fotografiramo račića koji nosi lijepu kućicu na leđima. Nakon ručka još malo kupanja. Sad je ocean više valovit. Lokalni dečko nam objašnjava plimu i oseku, ali ne razumijemo baš. Postoje dvije izmjene plime i oseke u toku dana i nisu uvijek u isto vrijeme i ne traju jednako dugo.



Hodam bijelom plažom i skupljam školjke dok valoviti ocean šumi. Prva sjećanja iz djetinjstva na ovakve plaže vežem uz reklamu za Coppertone ulje za sunčanje - bijeli pijesak, tirkizni ocean, valovi, djevojka u badiću, jedino još fali tigar koji trči plažom, pa da bude sve kao u reklami :). U povratku s plaže ponovo se zaustavljamo kod Talijana na kavu. Ledena kava s gustom pjenom je odlična. Za večeru jedemo pileći curry, brbljamo i pregledavamo fotke. 

Nakon doručka odlazimo za glavni grad, Zanzibar City. Vidimo ljude kako se voze javnim prijevozom, otvoreni kamiončići dala-dala, muškarci u tradicionalnim tunikama i s kapicama na glavi, a žene pokrivene crnim maramama koje se nazivaju baibui ili omotane u šarene marame koje se nazivaju kanga. Vozila se guraju u prometu, ali sve funkcionira, iako se čini pomalo kaotično. Ostavljamo auto na parkiralištu ispred glavne tržnice i prvo se idemo osvježiti u lokalni bar koji nudi svježe pripravljene sokove od različitog tropskog voća. Ja uzimam fini sok od ananasa i kokosa, a ostali od marakuje i manga. Na ulici promatramo prodavača zelenih naranči i prodavača koji čisti zelene kokose i priprema ih za prodaju. Zatim odlazimo u posjet tržnici - ribarnica gdje velike ribe leže na podu, mesni dio koji je nešto manji i gdje komadići mesa vise na kukama. Na dijelu gdje se prodaju začini kupujemo cimet u štapićima, vaniliju u mahunama, kavu. A kupujemo i rižu koja se isto sadi na Zanzibaru te šećer od šećerne trske koji ima baš blagu voćnu aromu.



Kupljene namirnice odnosimo u auto pa krećemo dalje u šetnju kroz Stone Town. Uske uličice vijugaju ovim kamenim gradom, zanimljive stare zgrade, neke oronule, neke preuređene u luksuzne hotele i restorane. U jednoj uličici slučajno nailazimo na neobičan štand. Odmah prepoznajem da se radi o nečem što me kolegica na poslu zamolila da joj nabavim, a to je lufa ili kopnena spužva, koja je zapravo plod biljke iz porodice tikvi, a koristi se kao prirodna spužva za čišćenje lica ili pranje posuđa. Zatim prolazimo pored sultanove palače i utvrde. Zanimljivo u povijesti Zanzibara je da je 1840. godine sultan Omana preselimo sjedište svoje vlade na Zanzibar. Nakon borbe za prijestolje, Zanzibar i Oman su se podijelili 1861. pa je Zanzibar postao prijestolnicom Zanzibarskog sultanata. Zanzibarskom revolucijom 1964. godine uklonjen je sultan. I danas ovdje prevladava muslimanska vjera, pa tako ima puno džamija po gradu, ali i dvije katoličke katedrale. Jedna je anglikanska, Christ Church, izgrađena na mjestu nekadašnje tržnice robovima, a druga je rimokatolička, sv. Jospa. Upravo smo u nju ušli za vrijeme nedjeljne mise. Nema puno ljudi na misi, a crkva je baš lijepa, prevladavaju zeleno-plava i oker boja. Malobrojnim vjernicima pružamo ruku mira. Po izlasku iz crkve nailazimo na muški zbor koji veselo uvježbava crkvene pjesme. U gradu postoji i nekoliko hindu hramova.




Zatim dolazimo do kuće u kojoj je kao dječak živio pjevač grupe Queen, Freddie Mercury. Rođen je kao Farrokh Bulsara 1946. u Sultanatu Zanzibar, kao pripadnik naroda Parsi. U blizini se nalaze i trgovine sa suvenirima, te trgovine u kojima se prodaje nakit od tanzanita. Tanzanit je mineral lijepe nježne plavo-ljubičaste boje. Otkriven je 1967. godine na području Kilimanjara, a Njujorška zlatarska kuća "Tiffany" prepoznala je njegovu vrijednost i predstavila ga svijetu pod nazivom tanzanit i dugo godina imala ekskluzivno pravo prodaje. Kako se tanzanit nalazi samo na jednom mjestu i nema ga još puno, nazivaju ga dragim kamenom koji je 1000 puta rjeđi od dijamanta. Zatim odlazimo do pošte gdje kupujemo razglednice i markice, pa na ručak na katu lijepog restorana "Taperia Wine & Tapas Bar". Pošto se radi o tapas baru, nije ni čudno da tu za susjednim stolom susrećemo Španjolce, koji su uvijek raspoloživi za čavrljanje, pa uz koktele grickamo indijske oraščiće i ručamo tartar od tune.



Nakon ručka Petar i Daniela s vodičem odlaze na obližnji otočić Changuu, koji većina turista zove Prison Island, da vide divovske kornjače koje su tamo donesene sa Sejšela, dok Petra i ja odlazimo još malo istražiti Stone Town. Prije toga, u galeriji pored restorana razgledamo slike napravljene u tehnici koja se zove Tinga-tinga. Podsjeća na našu naivu, ali opet je posebna na veseli i šareni afrički način. Kupujem si jednu manju sliku s plavim slonićima, narančastim lavovima i žutim leopardima, u pozadini je plavo-bijeli Kilimanjaro. Zatim uz obalu obilazimo grad do njegove luke i natrag kroz uske uličice i čini mi se kao da smo negdje u Indiji. Čitamo o povijesti i znamenitostima grada na info tablama, o njegovim arapskim i indijskim doseljenicima, kolonizatorima Britancima i ostalima. Gledamo drvena izrezbarena ulazna vrata na kućama, zanat koji je skoro nestao, ali je od 1990. ponovo oživio. Iako, piše da je te godine u gradu bilo 500 vrata, dok ih je danas manje od 300 jer ih skidaju i preprodaju turistima i hotelima.



Baš je vruće i sparno pa se nakon šetnje odlazimo rashladiti i popiti kavu u hladu drveta "Livingstone Beach Restaurant", koji se nalazi na samoj plaži, sa stolovima i stolicama u pijesku, a s pogledom na brodiće koji odlaze prema Prison Island s kojeg se uskoro vraća ostatak naše male grupe. U istom restoranu večeramo. Prije večere Petra i ja šećemo plažom, koja sad pred večer vrvi od ljudi, djece koja se kupaju u moru, djece koja vježbaju uz muziku na plaži, dečki koji igraju nogomet, obitelji koje se šeću, dečki koji za publiku izvode akrobacije kao profesionalni gimnastičari. Izgleda da su na Zanzibaru svi aktivni. Prije sam to vidjela u Rio de Janeiru, ali čini mi se da su ovdje još aktivniji i još više igraju nogomet. Fotografiramo se sa curicama našminkanim i uređenim u haljinicama jarkih boja i njihovom obitelji. Večeramo finu salatu od hobotnice.



Po mraku se vraćamo kroz ulice grada. Po noći je isto živo u gradu, ali ipak nekako mirnije i ugodnije. Prolazimo pored slatkog malog trga, nešto me podsjetio na Rovinj, vani na tv-u gleda se naravno nogomet. Kupujemo popularni zanzibarski slatkiš naziva ubuyu, a radi se o košticama baobaba u nečem kao šećeru jarke crvene boje. Okus je nekako kiselkasto-slatki, mene baš ne oduševljava. Ulazimo nakratko i u jednu malu džamiju. A ispred tržnice gdje smo ostavili auto, sad je postavljeno puno stolova i klupa gdje se prodaje lokalna hrana i puno ljudi ovdje večera. Podsjetilo me odmah na glavni trg Marakeša gdje je uvečer isto tako živo i puno hrane.

Nakon doručka danas idemo za nacionalni park Jozani Chwaka Bay ili Jozani šuma. To je jedini nacionalni park na Zanzibaru. Na ulazu u park na info tabli se informiramo o pravilima ponašanja u parku. S lokalnim vodičem, volonterom odlazimo u kraću šetnju šumom. Objašnjava nam vrste drveća i ono koje je tu naknadno posađeno i koje je ljekovito. Zatim idemo u potragu za majmunima po kojima je ovaj park isto poznat. Vodič već zna na kojem dijelu se nalaze, ali lokalne radnike isto pita da li su ih vidjeli u blizini. Uskoro vidimo na drveću iznad nas nekoliko majmunčića neobična izgleda, dugačkih repova koji im služe za održavanje ravnoteže jer umjesto 5 prstiju imaju samo 4 s kojima se hvataju za grane. Zatim po drvenim mostićima hodamo kroz šumu mangrova. Vodič kaže da je ovo područje 3 metra ispod razine mora, a more je udaljeno 3 km odavde, ali plima koja dolazi sa sobom u šumu donosi i ribe i rakove. U oseki veće ribe se vrate natrag u ocean, a ostanu samo male ribice koje se zovu needles ili trumpets, a ostanu i mali crni račići koji su iste boje kao i crno tlo iz kojeg viri korijenje mangrova. Vodič nam još kaže da se ljudi iz okolnih sela brinu za ovo područje. Kaže i da po nacionalnom parku ima staza za 7 sati hodanja. Sigurno bi bilo zanimljivo istražiti i provesti cijeli dan u njemu.

Naša sljedeća stanica na putu po otoku je poznati restoran na stijeni  naziva "The Rock", pored mjesta Pingwe. Vjerojatno najviše fotografiran restoran na Zanzibaru. Specifičan je po tome što se nalazi na stijeni u oceanu i do kojeg se za vrijeme oseke dolazi pješice. Trenutno ima malo vode pa bosi hodamo po vrećama pijeska koje su postavljene kao putić u vodi do stijene i ulaza u restoran. Ispred, na obali djeca žicaju turiste po dolar za školjke ili za fotografiranje s njima. Ovdje su već navikli na turiste pa se ne zadovoljavaju bombonima. Vidjela sam već dosta fotografija ove kućice na stijeni s obalne strane, ali kad smo kroz restoran prošli na drugu stranu, iznenadila me terasa i pogled s nje. Naručujemo kavu, fotografiramo se, ja uživam u suncu grijući sinuse koje sam uspjela prehladiti i na tropskom otoku, i upijam prekrasne boje Indijskog oceana. Ne zadržavamo se dugo, ali u povratku plima se podigla i već nam je voda do koljena, pa će uskoro čamci prevoziti turiste iz i do restorana.





Mi odlazimo malo niže niz plažu gdje ćemo ručati u restoranu - kućici na drvenim stupovima s pogledom na "The Rock", a zove se "Pandu Ngozi restaurant". Ovo je pravi mali raj, dolje bijeli pijesak i stolovi na pijesku, a mi gore kao u kući na drvetu s drvenim stupovima obojanim veselim reggae bojama, a svira i reggae glazba koja tako dobro ovdje paše. Prije jela naručujemo koktel Zanzibar kiss čiji su sastojci džin, sok od ananasa i malo Grenadine sirupa. Vjetar puše i šušti palmino lišće, bijeli valovi se pjene, osvježavajući koktel, a onda još zasvira i poznati ljetni hit "Despacito", koji znači isto kao i afrički pole-pole ili pomalo. Savršenstvo uhvaćeno u običnom trenutku koje ostaje zauvijek u sjećanju. Petra i ja ručamo jastoga na žaru, a ostali hobotnicu i kozice na žaru, sve je naravno super fino. U povratku od prodavača na plaži kupujem jednu manju školjkicu nježnih ružičastih boja, a koja mi izgleda kao da je napravljena od porculana.

Sljedeće mjesto koje posjećujemo zove se Paje i poznato je kao plaža za kite-surfanje. Već na prvi pogled nam se sviđa kako je slatko uređeno, i odmah se osjeća neka opuštena atmosfera, možda je to povezano sa surferima, oni meni tako djeluju. Prolazimo prvo pored koliba na pijesku koje su zapravo prodavaonice suvenira, a najviše se prodaju slike koje su izvješene posvuda. Slike su u tinga-tinga tehnici, a još više ih ima u tehnici kojoj se ne sjećam naziva, a karakterizira ju puno boja. Smještamo se u baru uz plažu "Mahali Beachbar". Plaža je s toliko bijelim pijeskom, a more zeleno-plave boje sa surferima koji se zabavljaju na valovima. Radi se zapravo o kite-surfing gdje se koristite zmajem kao jedrom i uz pomoć vjetra surfaju na dasci.




Šećemo po plaži po kojoj prolaze i Masai i oni koji samo glume da su Masai, a nisu im ni slični, nudeći svoje proizvode ili samo razgovarajući sa turistkinjama. Odjednom nailazimo na stado lijepih smeđih krava s telićima koji leže na pijesku uz ocean. Baš nestvaran prizor, pitamo se što te krave rade na suncu i na pijesku uz ocean. Pitamo jednog dečka koji nam kaže da su krave dovedene da ih turisti fotografiraju. Kaže nam i da svi Masai nisu Masai, kako smo i same zaključile, te da u Tanzaniji ljudi kao pozdrav koriste riječ jambo, a ovdje mambo. A Masai nam pokazuju kako se oni rukuju. Rukovanje. kako to kod nas obično rade muškarci, a pritom još i puknu s prstima, mislim tri puta. Zapravo je fora i nije teško za izvesti. Odlazim još do koliba sa slikama i želim si kupiti sliku lava, ali nekog manjeg jer je većina velikog formata. Razgovaram sa svim prodavačima s par riječi koje znam na svahiliju. Jedan slikar me pita gdje živim na Zanzibaru, da imam dobar naglasak. To mi je najveći kompliment, kad mi pred kraj putovanja jezik uđe u uho toliko da ga mogu reproducirati kao da tu živim. Kod drugog slikara pronalazim svoju sliku lava. Pričamo malo o slikanju i svahili jeziku dok zajedno umatamo sliku u novinski papir.

U našem baru, ono prvi red do mora, uživamo u kavi i gledamo dečke kako igraju nogomet. Pridružuju im se i dva Masai dečka i čujem kako im u igri suigrači dovikuju Masai, Masai. Toliko nam je ovdje ugodno da odlučujemo i večerati ono što imaju u baru. Ja naručujem nešto lokalno za što piše da je "the ultimate junk food" i uskoro mi stiže kajgana pomiješana s pomfritom, neprivlačnog izgleda, ali zapravo ukusno. Mjesečina sjaji nad oceanom, dočekali smo i pun mjesec u Africi. S mobitela puštamo si glazbu, pjevamo i uživamo. U autu u povratku pjevamo uz snimku koncerta Doris Dragović i ostale pjesme kojima se uspijevamo sjetiti barem refrena. 

Nakon doručka odlazimo ponovo prema sjeveru otoka. Zastajemo da obiđemo lokalnu osnovnu školu, ali kažu nam da su upravo državni ispiti i da zbog toga trenutno nema djece u školi. Ulazimo ipak samo da pogledamo učionicu. Obični drveni stolovi i drvene klupe djeluju nekako tužno bez djece, na zidu zalijepljeni papirići s ispisanim pisanim slovima na svahili jeziku i tamno zelena dugačka ploča za pisanje kredom. Zatim idemo dalje dok ne stižemo po plaže Nungwi, gdje vidimo najviše resorta i onih luksuznih, iako sam prilazni put do njih je ono što se kaže graba na grabi. Stižemo do plaže, more je dosta valovito. Hodamo po dugoj bijeloj plaži uz hridi na kojima se nalaze resorti i brojni restorani s pogledom na ocean. I ovdje vidimo stado krava uz more. Na samoj plaži poredane slike za prodaju, prolaze i Masai prodajući svoje predmete, a tu su i prodavači izleta, zatim nudi se masaža i razne druge usluge. Prehodali cijelu plažu dok ne dođemo do male uvalice gdje se stacioniramo. Kupamo se u valovitom zeleno-plavom oceanu, Petar radi kule od pijeska. Nakon nekog vremena vraćamo se natrag plažom do restorana za ručak, ali plima se već podigla i uz hridi se više ne može hodati pa plaćamo čamac koji nas prebacuje natrag. Dok ručamo, mačke nas žicaju hranu, a i jedan smiješni crno-sivi majmunčić, mislim vrste Sykes, je u blizini.






Nakon ručka još se kupamo i sunčamo, prodavači po plaži nude sve i svašta, ovdje je najviše turista na otoku pa je onda i najviše ponude. Vidim jednog Masaia kako na uzici vodi psa do mora i po plaži, vjerojatno kućni ljubimac nekih turista. Onda se pojavljuju i lijepi konji, a onda shvatim da je i to dio ponude, jahanje na konjima po plaži i u moru. Zatim idemo na večeru u obližnji restoran koji ima lijep pogled odozgo na plažu i more. Ukrašen je bor i puno razapetih šarenih lampica, pravi adventski ugođaj, ali ovdje nestvaran. Ispod restorana su reflektori koji osvjetljavaju plažu i ocean. U jednom trenutku dolazi grupa Masaia koji imaju nastup sa svojim karakterističnim pjevanjem i plesom, koji uključuje dosta skakanja u čemu su stvarno izvježbani, kao da su im noge na federima. Po noći vraćamo se u svoj smještaj u Chwaka Bay.

Danas krećemo rano ujutro prema samom jugu otoka. Prije toga u surferskom mjestu Paje stajemo na doručak, a doručak nam je odličan kapučino, kroasani i torta od sira s marakujom. Vrijeme je malo kišno, ali nastavljamo dalje prema mjestu Kizimikazi iz kojeg se obično odlazi na blue safari, tj. čamcem u potragu za delfinima. Dolazimo u malo siromašno ribarsko mjesto. Trenutno je oseka i puno je nasukanih ribarskih brodića na bijelom mekom pijesku. More je bistro, na dijelovima ima i morskih ježeva. Hodamo kroz vodu do čamca, ukrcamo se, a zatim još vozač vuče čamac i nas u njemu do dubljeg dijela gdje može upaliti motor. Ribari se vraćaju sa svojim ulovom. Nebo je oblačno, more tamno-plave boje, a uskoro počinje i kiša, ali toplo je pa nam previše ne smeta. Povremeno nailazimo na nekog ribara koji peca, pa ga naš vozač pita da li je vidimo u blizini dupine, ali po njihovim reakcijama vidim da nisu. Još neko vrijeme plovimo i gledamo na sve strane ne bi li ih ugledali, ali izgleda da danas ipak ništa, nije neko vrijeme za njihovu igru, a hranjenje su obavili već ujutro. Vraćamo se natrag na obalu, hodamo dijelom kroz plitku vodu pazeći da ne stanemo na ježeve. Žene s košarama idu prema čamcima da pokupe ribe koje su ribari danas ulovili. Dok Petar još odlazi na snorkeling ili ronjenje s disalicom, a mi na obali skidamo mokru odjeću sa sebe koju sušimo na suncu. Petra i ja još malo šećemo plažom, zatim ručamo hobotnicu i lignje sa žara. Još se fotografiramo sa slatkim dječakom i njegovim psom koji se zove Kiko.

U povratku stajemo još u Zanzibar Butterfly Centre, kao mala farmu leptira gdje nam objašnjavaju ukratko o životu leptira i gledamo gusjenice, zatim kukuljice i leptire kojih je ovdje oko 20 vrsta. Čovjek nam objašnjava da se financiraju od prodaje ulaznica od čega plate lokalnim seljacima koji im iz susjednih sela donose kukuljice, ali kaže da više ne prodaju leptire za izvoz europskim kolekcionarima koji ih drže pribijene za ukras.

Vraćamo se u resort, Petra i ja malo odmaramo, a Petar i Daniela odlaze na snorkeling. Plima je i ocean nam je sad blizu smještaja, vjetar puše a palmino lišće šušti i lijeska se na suncu. Inače po noći dok vjetar puše, palmino lišće šušti tako jako da zvuči kao da pada kiša. Petra i ja odmaramo na ležaljkama uz bazen, pred večer majmuni su aktivniji pa ih vidimo kako skaču po obližnjem drveću. Zatim odlazimo do restorana "Gucci" koji je napravljen na visokim drvenim stupovima na plaži. Pijemo kavu, uživamo u ugodnoj glazbi, vjetar i dalje puše. Na odlasku malo razgledavamo nakit koji prodaju Masai pa se i zapričale s njima. Jedan koji se zove Wilson zna engleski, a i izgleda drugačije od ostalih, ali govori masajskim jezikom pa ostalima prevodi, ali mi razgovaramo i pantomimom. Pokazujemo im fotografije Masai obitelji koje smo posjetili, odmah prepoznaju da je to kod grada Arusha, u blizini Kilimanjara. Pokazuju nam malo razliku u muškom i ženskom pjevanju i plesu. Jedan glumi žensku i baš je smiješan. Oponašam njegove pokrete u plesu i svi umiremo od smijeha. Kažu mi da sam Masai. Zanimljivi su im nagli brzi pokreti glave, isto kao što to rade i ptice. A kad tresu ramenima, kažu da time oponašaju pokrete orla što mi je prvo neobično, a onda se sjetim da i ptice tako stresu perje na glavi i vratu. Pokazuju nam i rukovanje s pucketanjem prstima, pa se čude kako to znam izvesti. Uče nas nekoliko riječi na masajskom jeziku, ali za razliku od svahilija, on je nam puno kompliciraniji za izgovor. Wilson skida gornji dio svoje tradicionalne odjeće, crvene udobne tkanine u kojoj se onda mi fotografiramo. Pitamo ih da li ih smeta kad ih zovu Masai, a ne osobnim imenom. Kažu nam da je Masai snažna riječ i da vole kad ih ovdje ostali, kako oni kažu - svahili people, zovu Masai. Zaželim im Maisha marefu - dug život i vraćamo se u svoj smještaj na večeru.

Nakon doručka odmaramo još malo uz bazen, zatim pakiramo stvari jer danas odlazimo, pozdravljamo se s djelatnicima u smještaju, dolazi po nas taksi koji nas prevozi do aerodroma. Krupan vozač, smireno vozi, jede plodove baobaba. Na benzinskoj kupuje si i krišku lubenice, a vidimo i da se policajci osvježavaju lubenicom. Stižemo na mali aerodrom, trošimo zadnje tanzanijske šilinge, a novčanice su im zanimljive jer na sebi imaju nacrtane životinje - lav, slon, nosorog. Hodamo pistom do poznatog nam aviona Qatar Airways. i bacamo zadnji pogled na ovaj poseban otok. Mislim da su svi tropski otoci slični, ali ono što neke čini posebnima je splet različitih kultura i političkih sistema, pa mi je Zanzibar, kao i Kuba, poseban na neki svoj način.

Avionom uvečer stižemo na aerodrom u Dohu, na kojem ponovo provodimo noć. Sad već više uspijevamo odspavati u neobičnim položajima na stolicama. Ujutro, također s Qatar Aiways, napuštamo Dohu i za 6 sati stižemo u Zagreb. Vraćamo se poznatim ulicama i prizorima, ali kao da mi je netko izbrisao boje pred očima, sve mi izgleda blijedo i sivo, pa čak i sam centar grada u kojem je advent u punom jeku. Afrika svojim bojama ostavlja neizbrisiv trag u nama.