Šećući psa u Londonu
(04. - 11.05.2019.)
Prijateljica Nikolina, s kojoj sam stanovala u istoj kući u Zagrebu, sad živi u Londonu i zove me u posjet na tjedan dana te da im pričuvam psa dok su ona i njena familija na putu. Nikad nisam bila u Londonu, a nikad nisam ni "bejbisitala" psa, pa mislim da je to zanimljiva prilika koja se ne propušta. Ipak sa sobom vodim i Petru jer ne znam da li bi se sama upustila u taj poduhvat, koji na kraju ispada više nego odlično. Prije puta, svi koji su već bili u Londonu, a posebno prijateljica Maja koja ga obožava, daju mi razne korisne savjete što sve trebam vidjeti u tom zanimljivom gradu. Mislim da nemam nikakva konkretna očekivanja ili su ona vrlo nejasna: velik grad, staro i novo, Englezi i stranci, kišno vrijeme, Temza, Big Ben, kraljevska obitelj....
Subotu provodimo putujući iz Zagreba preko Splita do aerodroma Heathrow na zapadu Londona i zatim 1,5 sati vožnje podzemnom željeznicom ili metroom (londonski undergroud ili tube) do istočnog Londona i našeg kvarta ili općine (borough) koji se zove Mile End. Na aerodromu na šalteru za informacije kupujemo tzv. Oyster Card, kao kreditnu karticu koja služi za prijevoz podzemnom i autobusima po Londonu. Sama kartica košta 5 funti, ali taj iznos vam vrate ako želite po odlasku vratiti karticu. Na nju dodajemo 7 Day Travelcard za zone 1 i 2. Centralni dio Londona obuhvaća zonu 1, a naš kvart je u zoni 2, a ukupno ima 6 zona. Prvo me iznenađuje malo ljudi na aerodromu, a zatim i u podzemnoj. Poslije mi objašnjavaju da je dugi vikend kad ljudi odlaze iz grada. Kad praznik pada u tjednu, kao što je sad 01.05. Praznik rada, Englezi ga odrađuju i pomiču na idući ponedjeljak, koji onda spajaju s vikendom. Iznenađuju me i uske metro stanice i vagoni, uski s pohabanim tapeciranim stolicama. To valjda zato što London ima najstariji metro u svijetu, ali vlakovi dolaze svake 2 minute pa nema čekanja. Bez obzira na to, vidimo ljude kako trče po pokretnim stepenicma i prema peronima. Metro prvo ide nad zemljom, tako da možemo vidjeti kućice od crvenih cigli, zelenilo, sve dosta seoski štih. U vagonu veseli Škot sa svojim prijateljima, koji se vraćaju s utakmice, zabavljaju i nasmijavaju nas ostale putnike. Škot komentira kako su Londončani zatvoreni i hodaju kao u svom balonu, te da trebamo doći u Škotsku gdje svi na ulici međusobno pričaju i vesele se. Onda ispituje svakog putnika od kuda je i što radi, i uskoro se svi u vagonu povezujemo kao neka familija koja putuje zajedno na izlet. Škot se šali na račun svog prijatelja Velšanina, kako Velšani ništa ne vrijede i vrijeme im je loše, te na račun svog sina za kojeg kaže da je dobar, samo što je ginger ili crvenokosi. Pozdravljamo Škota i prelazimo na drugu liniju metroa i predvečer stižemo na Mile End stanicu. Upravo je završio pljusak, u zraku se osjeća hladni sjeverni vjetar. Nikolina dolazi pred nas i kroz Mile End park dolazimo do njihove zgrade od crvenih cigli koja je nekad bila skladište, a sad je pretvorena u lijepe stanove s puno svjetlosti koja dopire kroz starinske bijele prozore. Sad vidim što je pravi industrijski dizajn i baš mi se sviđa. Kroz vrata prvo veselo mašući iskače Bobo, mješanac nekog lovačkog psa i odmah vidimo da ćemo se dobro slagati. Upoznajemo i slatke male blizance Vincenta i Vallu koji nas se malo srame, uživamo u finoj večeri koju nam je Saša pripremio, brbljamo o životu u Londonu i općenito kao familija koja se već dobro poznaje, odlazimo s Bobom kratko u parkić za pse koji se nalazi točno ispred zgrade.
Nedjelja ujutro, naša familija se sprema na put, primamo upute za Bobu i odlazimo s njim u šetnju uz Regent kanal. S jedne strane zgrade je Mile End park s raznim sportskim sadržajima, ali i velikim dijelom koji izgleda kao netaknuta priroda, a s druge strane je maleni kanal na kojem su privezani brodići na kojima ljudi i žive. Familija ispred stana pakira stvari u auto, a Bobo tužno cvili jer osjeća da odlaze, pa zajedno s njim gledamo kroz prozor dok odlaze. To je trenutak tuge koja se osjeća u zraku. Da ga utješimo dajemo mu njegovu omiljenu lopticu, a pomaže i hrana koju nas žica dok doručkujemo domaću buđolu i istarske kobasice. Krećemo u istraživanje grada, a njemu koji s tužnim pogledom leži u svom krevetiću, obećajemo da ćemo se vratiti.
Prvo odlazimo na nedjeljnu tržnicu cvijeća koja se zove Columbia Road Flower Market i koja se isto nalazi u istočnom dijelu Londona. Po dućanima vidimo da ovdje prevladavaju stanovnici pristigli iz Indije i azijskih krajeva. Tržnica je zapravo uska ulica u kojoj prodavači prodaju cvijeće i pritom izvikuju cijene, vrlo slično kao i Delboy u Mućkama. Zapravo su nam rekli da su Mućke i snimane u istočnom Londonu, iako spominju Peckham koji se nalazi u južnom Londonu. Kako su nam rekli, neka gruba podjela u Londonu glasi da na jugu žive crnci, na istoku smeđi, na sjeveru Židovi, a na zapadu bogati bijelci. Pitam se zašto u gradovima bogatiji uvijek žive na sjeveru i zapadu, a siromašniji na istoku i jugu? U uličici je gužva, jedva prolazimo, i domaći koji kupuju i turisti koji slikaju. Cvijeće koje se prodaje stvarno izgleda super svježe i savršeno lijepo, ne vidim ni jedan uvenuli cvjetić. Zanimljivi su i dućančići s neobičnim stvarima, a na ulici su i neizostavni ulični zabavljači, trenutno jedna francuska harmonikašica i na drugom kraju jazz pjevačica sa zelenom kosom.
Zatim podzemnom odlazimo prema centru grada na još jednu tržnicu koja se zove Covent Garden Market. Tu isto nailazimo na ulične cirkusante koji zabavljaju publiku, zanimljivi štandovi i dućančići, hrana i zabava. Zatim u potrazi za jednim malim muzejom, malo se gubimo po četvrti Holborn i nailazimo na Royal Court of Justice i slične pravničke zgrade, samo što je nedjelja pa ne možemo vidjeti pravnike koji hodaju s onim njihovim bijelim perikama na glavi. Dolazimo ipak do malenog parka Lincoln's Inn Fields i pored njega Sir John Soane's muzej. Muzej se sastoji od tri kuće koje su spojene u jednu i u kojoj je živio jedan od najvećih engleskih arhitekata. Muzej je, kao i većina muzeja u Londonu, besplatna za razgledavanje, jedino što vas na svakom koraku, svakog muzeja ili crkve, lijepo zamole ako želite simbolično donirati nešto novca za njihovo održavanje. Kuća je ostala očuvana onako kako ju je arhitekt sam uredio, kao labirint s bezbroj arhitektonskih modela prema kojima su njegovi učenici učili crtati, starog namještaja, skulptura, slika. Malo izgleda kao da hodate kroz neku skrivenu grobnicu punu predmeta iz cijelog svijeta. Neobično iskustvo, za preporuku.
Zatim, da malo odmorimo noge odlazimo na kavu u Caffe Nero, jedan od lanaca kafića sveprisutan po Londonu, pošto nema klasičnih kafića kao kod nas. Uz kavu naručujemo tradicionalnu pogačicu koja se zove scone, a na koju se maže clotted cream, nešto između maslaca i vrnja i baš je fino i džem od malina. Nakon kratkog odmora idemo dalje do St. Paul's Cathedral, po svojoj kupoli vrlo slična bazilikama u Rimu. Ulazimo unutra besplatno dok traje koncert na orguljama. Puno ljudi već sjedi i uživa u prizorima katedrale i zvucima orgulja koje se po njoj razlijevaju. Okrijepljene glazbom odlazimo preko obližnjeg modernog pješačkog mosta nazvanog Millenium Bridge na drugu stranu preko rijeke Temze. Temza je prljavo smeđe boje, čuju se ptice, katamarani koji po njoj prevoze turiste, obala rijeke sa krupnim šljunkom mi se čini neugledna, a opet uz nju se dižu moderna zdanja staklenih zgrada i nebodera. Taj osjećaj iznenađenja na svakom koraku u gradu gdje se neprestano miješa starinsko i moderno, neugledno i velebno, malo i veliko, prljavo i čisto, prirodno i umjetno, englesko i svjetsko, pratit će me tokom cijelog posjeta ovome gradu. I sad dok ovo pišem, ne mogu se odlučiti na što mi London više liči: na selo, na općinu ili velegrad ili sve izmiješano u jednom. U šetnji gradom nailazit ću na primjere svega od navedenog.
U šetnji južnom obalom Temze, lijepa šetnica, uz miris prženih badema koji se prže i prodaju na ulici, prolazimo pored galerije Tate Modern, zatim replike poznatog Shakespeareovog kazališta Globe, replike galije Golden Hind (Zlatna košuta) s kojom je Sir Francis Drake u 16 st. oplovio svijet. Zatim malo dalje na Temzi je usidren i engleski ratni brod iz Drugog svjetskog rata naziva HMS Belfast koji se isto može posjetiti. Stižemo skoro i do najpoznatijeg mosta Tower Bridge, ali već je kasno i dovoljno razgledavanja za prvi dan, a i Bobo nas čeka za večernju šetnju po parku. Jako se razveselio i zacvilio kad nas je ugledao, valjda je mislio da se nećemo ni vratiti. Nakon što smo ga prošetale po parku, očistile i nahranile, Bobo je zadovoljno legao u svoj krevetić i zaspao, ali po noći ipak je došao moliti da ga pustio na svoj krevet i zaspao nam pod nogama.
Ponedjeljak ujutro, prvo šećemo Bobu po Mile End parku. Danas mi se čini da ima još manje ljudi jer je praznik. Neprestano se čudim kako ovdje u parku u Engleskoj rastu iste trave i drač kao i kod mene na selu. Sve je puno kopriva, kupina, divljeg peršina i hrena i svih ostalih trava i cvijeća koje prepoznajem, ali ne znam im imena. Puno je i životinja, raznih ptica koje se glasaju, a često viđamo i miševe i štakore kako bezbrižno trčkaraju. Neki dijelovi parka su uređeni, a neki izgledaju baš divlje jer ima i dosta uzvisina i nepokošene trave.
Danas idemo podzemnom do zapadnog dijela grada do Notting Hill-a, poznatom po tržnici Portobello Market i kao lokacija gdje se snimao popularni film Notting Hill (Ja u ljubav vjerujem) u kojem glume Hugh Grant i Julia Roberts. Tu se nalazimo s Petrinim poznanikom, Franom koji u Londonu živi već više od 20 godina. Njega ispitujemo o Englezima i životu u Londonu. Kao i naša familija, navodi nam njegove i pozitivne i negativne strane. Negativna je sigurno vrlo skup smještaj. Razgovaramo o engleskoj ljubaznosti ljudi na ulici, u trgovinama i općenito, koja je potpuno u kontrastu s našom balkanskom grubošću. Također Frane nam kaže da se Englezi ne drže strogo propisa i kazni, već na neki fini način nastoje sve strance uklopiti u svoj mentalitet. Neobično nam je i da na kućama i stanovima ne pišu prezimena stanodavca, već samo brojevi. Pješaci uredno pretrčavaju preko crvenog na semaforima, a vozači voze dosta oprezno i nismo vidjele da se netko na nekoga ljuti. Na pločnicima svugdje piše gledajte lijevo ili desno, s obzirom da se u Engleskoj vozi po lijevoj strani i da im je volan na desnoj strani. Kao pješaku nije mi ništa čudno ni naopačke, kako su me svi upozoravali. Frane nas vodi po svom kvartu. Portobello Market je sladak, s pomalo neobičnim stvarima koje se prodaju na ulici. Zatim šećemo po malo bogatijem dijelu, mislim da je to Kensington, što se i vidi po boljim privatnim kućama, iako se Englezi ne vole pokazivati, npr. odjeća, automobili i kuće izgledaju dosta neupadljivo. Dolazimo do Holland parka koji ima zanimljivih dijelova, jedan dio je uređen kao japanski vrt. Opraštamo se s Franom. Kratka pauza za ručak u jednoj super uređenoj tržnici Whole Foods Market, koju usput razgledavamo. Vidimo da je i u Londonu moda da se jede gluten free hrana, sve nešto zdravo i dosta ima street food.
Ubrzo stižemo do kraljevske palače Kensigton u kojoj je odrasla kraljica Viktorija, živjela princeza Diana, a sad žive William i Kate. Palača je na početku Kensington vrtova, sagrađena od tamnocrvenih cigli, s prednje strane izgleda prilično malo i skromno. Prepoznajem samo lijepu ogradu od kovanog željeza pred koju su ljudi donosili cvijeće za princezu Dianu. Uz palaču je zanimljiva vijugava stazica omeđena visokom grabovom živicom, kao labirint koji vodi do nekadašnjeg staklenika u kojima su se uzgajale naranče, a danas se poslužuje engleski čaj turistima. Dalje dolazimo do okruglog jezera po kojem plivaju labudovi, divlje guske, patke i druge ptice. Vrtovi Kensington se dalje nastavljaju na Hyde park kroz koji se proteže dugačko jezero The Serpentine na kojem se ljudi voze pedalinama. Neki su dijelovi uređeni, a neki djeluju kao prirodne močvare sa šašom u kojem se gnijezde razne ptice. Na svakom koraku s drveća skaču male vjeverice i žicaju hranu. Na Hyde park se nastavlja Green park kroz koji prolazi široka cesta zvala Jubilee line, po kojoj inače prolazi kraljičina garda na konjima, sve do njene palače Buckingham. Palača sama po sebi isto ne djeluje nešto spektakularno, ali vidimo da se skupilo dosta ljudi pred njom, da se fotografiraju i čekaju u redu. Pitam jednog od čuvara što svi ti ljudi čekaju, odgovori mi da žele vidjeti novorođeno dijete. Maloprije smo dobile obavijest da se upravo rodio Archie, sin princa Harrya i Meghan Markle. Pitam čuvara pa kako će ga vidjeti, a on mi odgovori da se fotografiraju samo s obavijesti o rođenju djeteta koje je postavljeno uz ogradu ispred palače. Onda vidimo i novinare koji su postavili svoje kamere da snimaju ljude, polako pristižu i prodavači britanskih zastavica. Mi nastavljamo dalje do posljednjeg parka u nizu, koji se zove St. James park. On je najmanji i najslađi i djeluje najprirodnije. Onda čitam na ploči o arhitektu Johnu Nashu koji ga je dizajnirao tako da je izmiješao drveće, grmlje i biljke tako da sve izgleda što prirodnije. Onda mi postaje jasno da koprive u našem Mile End parku nisu tu slučajno izrasle, sve je to isplanirano i posađeno da izgleda kao samoniklo. Od sada ću sigurno drugačije gledati i cijeniti koprive, kupine i ostale trave i drač što mi rastu oko kuće, jer Englezi se trude da imaju upravo to. Već je kasno i noge nam umorne pa ne stignemo više uživati u ovom lijepom parku, nakon kojeg stižemo do crkve Westminster Abbey ili Westminsterska opatija. Ona se nalazi pored Westimnsterske palače ili Houses of Parliament i njenog čuvenog sat-tornja prozvanog Big Ben, a koje jedva prepoznajemo jer su u obnovi i ograđeni skelama. Vraćamo se u stan gdje nas Bobo željno očekuje pa za kraj dana još šećemo s njime po rekreacijskom dijelu Mile End parka koji ima interesantne moderne sprave za vježbanje.
Utorak ujutro, krećemo u šetnju s Bobom uz kanal do Victoria parka. Vidi se da je radni dan i da ima više ljudi vani. Većina trči rekreativno ili na posao jure biciklima, mame trče s djecom do vrtića i škola, svi baš jure i žure. Nakon oblačnog vremena nebo je čak polusunčano. Inače, na sjeveru Europe uvijek mi se čini da su oblaci niže na nebu, tj. bliže nama. Victoria park je isto lijep, s jezerom i vodoskokom od kojeg se radi duga. Uz jezero je kafić gdje se spremamo popiti kavu, ali ništa od toga jer ne primaju novčanice, već samo kartice. Zaboravljamo da nismo u Hrvatskoj, ovdje svi plaćaju karticama, čak i ulična pjevačica na Columbia Flower Market kaže da ima POS uređaj ako nemate nešto sitnog da joj ubacite u šešir.
Jučer smo obilazile parkove, a danas idemo u centar vidjeti ulice, trgovine, kazališta. Veća je i gužva u metrou gdje po pomičnim stepenicama trče oni kojima se žuri. Oxford street je puna načičkanih trgovina i pješaka. Iz nje se spuštamo po Regent street, koja je šira i s luksuznim hotelima i trgovinama. Odjeća u izlozima je vrlo klasična i jednostavna, ali vidi se da su to kvalitetni i skupi materijali. Dolazimo ubrzo do poznatog Piccadilly Circus. Kaže Saša, pa to vam je običan kružni tok. Pa i je, samo što u sredini ima lijepu fontanu oko koje se može sjediti na stepenicama, a okolo su zgrade sa svjetlećim reklamama. Tu su kvartovi Soho i West End, ne znam gdje je točno koji ili su izmiješani. Sljedeće dolazimo do trga Trafalgar. On je baš velik, s velebnim zgradama i spomenicima. Slikamo se s velikim skulpturama lavova, a piše da su na ovom trgu najveća okupljanja ljudi kad se nešto slavi. Tu se nalazi i Nacionalna galerija koju ćemo posjetiti idući dan kad se bacamo u razgledavanje svih besplatnih muzeja i galerija. Ulazimo u obližnju crkvu St. Martin-in-the Fields u kojoj upravo traje besplatni koncert operne pjevačice koja pjeva neku operu na njemačkom. Zatim odlazimo vidjeti Cafe in the Crypt, restoran koji se nalazi u kripti crkve. Izgleda da je to ovdje običaj da se kripte crkvi pretvaraju u restorane, kafiće, suvenirnice. I stvarno, ljudi jedu, a na podu kamene nadgrobne ploče, još nacrtane i lubanje. Neobično, ali i to je način na koji se ovdje crkve održavaju. Dalje stižemo do trga Leicester, ne znam zašto se čita Lester. Tu se na kiosku prodaju karte za mjuzikle i mi se raspitujemo što ima po povoljnijim cijenama. Jer, kao što su nam rekli, u Londonu se treba ići na mjuzikl, a postoje jeftinije i skuplje karte. Nakon što nam je prodavač dao nekoliko opcija, a htjele smo ići na mjuzikl The Lion King, ali on je rasprodan i skup, pa se odlučujemo za Thriller live, mjuzikl s najpoznatijim hitovima Michael Jackson-a. Kazališta gdje se izvode mjuzikli ima puno, svaki dan su predstave, imaju ih i po dvije u danu, a mnogi se kao i Thriller prikazuju već više od 10 godina. Nakon kupnje karata dolazimo do obližnje kineske četvrti pred kojom vidimo gomilu ljudi kako nešto snima s mobitelima. Shvaćamo da snimaju kako pauk diže neki auto koji izgleda kao betmobil. Poslije vidimo žensku, ne znam da li je vlasnica auta, kako razgovara s bobijima policajcima, a koje čujem kako pričaju s njom vrlo ljubazno i tiho, sa stavom nimalo sličnim našima. Zatim u vijetnamskom restoranu, po Majinoj preporuci naručujemo juhu Pho, vrlo neobičnog osvježavajućeg okusa. Još smo malo u šetnji gradom, slučajno nailazimo na restoran Rainforest Cafe, koji mi isto Maja preporučila da trebamo vidjeti. Saznajemo od konobarice da je restoran američki i da ih ima nekoliko u svijetu. Zanimljiv je po tome što je uređen kao da ste usred neke tamne džungle, čuju se razni zvukovi životinja, neke umjetne životinje pored vas se miču, tipa veliki slonovi mašu ušima. Uglavnom zabavno, posebno za djecu. Na ulazu je i trgovina s razno-raznim igračkama. Zatim odlazimo u lanac kafića Costa Coffee, tu mi je najbolja kava, iako isto dobijete ogromnu šalicu kave.
Zatim odlazimo na sjever Londona vidjeti tržnicu Camden Market. Po glavnoj ulici ima dosta trgovina sa suvenirima za turiste, a na samoj tržnici su fora dućančići s rukotvorinama i ulični štandovi s hranom iz cijelog svijeta. Zatim još predvečer idemo pogledati Bar Salsa Soho, jedan od dugovječnijih salsa barova u Londonu, isto lijepo uređen, sve u drvu, i upravo se u njemu održava tečaj bachate. Gledamo malo nekoliko grupa kako slijedi plesne figure svojih učitelja. Vraćamo se u stan gdje nas čeka Bobo da ga izvedemo u večernju šetnju. Ako već nisam spomenula, Bobo je super odgojen pas, ne laje, ne skače, mirno čeka, sluša kad ga se pozove. Nakon šetnje, a prije ulaska u stan, strpljivo čeka da mu se obrišu noge, zatim ga namirišemo sprejem, dobije svoju večeru, strpljivim pogledom malo žica i našu hranu. Po noći nam dođe u sobu pa spava na susjednom krevetu, a ujutro se dođe malo maziti kod nas u krevet. Jednostavno pas kojeg ne možete ne zavoljeti.
Srijeda ujutro, kiša. Bobo je s nama na krevetu, neda se ni njemu izlaziti van. Ipak odlazimo u kraću šetnju. Danas je predviđena kiša cijeli dan pa odlazimo u razgled muzeja. Prvo do British muzeja koji je naravno ogroman i sa stvarima koje su Britanci pokupili iz cijelog svijeta. Zgodno je za vidjeti sve na jednom mjestu pa ne morate putovati u druge zemlje. Kako sam bila u muzejima u Grčkoj, Egiptu, Peruu i drugima, onda mi nije ovaj British toliko zanimljiv, ali opet ima se što za vidjeti. Sljedeća na redu je National Gallery, ali ogladnile smo pa gledamo gdje da ručamo. Za nešto kinesko se nismo odlučile, onda sam se sjetila da nam je tu pored galerije restoran u kripti crkve St. Martin-in-the Fields. Restoran je samoposlužni, hrana izgleda dobro i ne previše skupo, gosti su uglavnom stariji Englezi. Odlučimo probati najpoznatije englesko jelo fish and chips. Porcija je za nas dvije velika pa ju dijelimo, riba je fina, krumpir isto ok. Još uzimao za desert apple crumble i lemon curd - kao krema od vanilije koja se preko toga prelije, ali mi jedemo odvojeno. Nakon brzog ručka odlazimo u Nacionalnu galeriju gdje ima zanimljivih slika poznatih slikara, tipa Van Gogh, Monet. Van Gogh-ovi suncokreti su trenutno na posudbi u drugoj galeriji. Zatim odlazimo u stan da odvedemo Bobu u šetnju pa ponovo u grad na kavu koju smo dogovorile s prijateljicom Biljanom, a koja živi u Londonu zadnjih 5 godina. Isto smo u jednom trenutku bile stanovale u istoj kući u Zagrebu. Biljana nam priča o Londonu i zašto ga voli, o mjuziklima, kao i o planinarenju po Engleskoj koja joj je prekrasna. Zatim odlazimo u kazalište Lyric, koje iznutra izgleda kao naš HNK, samo manje. Imamo sjedala skoro u prvim redovima jer je bila neka posebna ponuda. Mjuzikl se ne smije snimati, ako vas vide da snimate, onda vas osvijetle sa svjetiljkom, tako su neke ispred nas upozoravali. Nakon kraćeg uvoda, jedan od crnaca pjevača i pjevačica počinju pjevati Jackson-ove pjesme i mislim si što je ovo, pjevaju na playback, onda si mislim, možda ipak ne, možda na dobro snimljenu matricu, onda se razmakne stražnji dio pozornice i vidim bend koji svira uživo. Zapravo, zvuk je tako dobar, glazba i njihovi glasovi se čuju kao da slušam CD. Voljela bih čak da zvuče lošije pa da imam dojam izvođenja uživo. Zanemarujem malo glazbu i koncentriram se na plesače koji vrhunski plešu i oponašaju korake i pokrete M. Jacksona, sve izgleda kao u njegovim spotovima. Traže i od nas publike da se ustanemo, plešemo i pjevamo, atmosfera kao da smo na koncertu, a ne u finom kazalištu. U pauzi se prodaje piće na šanku, sladoledi. Mi malo razgledamo i gornje balkone. Među vratima na ulazu na balkon, na crvenom tepihu ugledam mrtvog miša, prizor istovremeno tužan i komičan. Mjuzikl je odličan, iako mi u početku bilo malo sve smiješno, nakon više od dva sata odlične glazbe, svi smo u kazalištu plesali i dobro se zabavljali, i mjuzikl je završio s puno pozitivnih emocija u počast M. Jacksonu i njegovom radu. Iz kazališta idemo u potragu za talijanskim sladoledom. Dolazimo do željene slastičarnice, ali opet nemamo karticu kod sebe, a novčanice ne primaju. Ne damo se smesti, pronalazimo drugu koja prima gotovinu i uživamo u finom sladoledu. Prodavačica, kao i većina ljudi u Londonu, priča engleski sa stranim naglaskom. U Londonu sam najmanje čula baš British English, koji mi je vrlo "polite", a najčešća im je poštapalica "lovely". Vraćamo se u stan i vodimo Bobu u kraću šetnju po parku.
Četvrtak ujutro, u šetnji parkom susrećemo šetača pasa s nekoliko pasa oko sebe, dvoje malih ne baš lijepih su njegovi, a zovu se prema poznatim glumcima Audrey i Bogart. Čim smo skužile da je Španjolac, porijeklom iz Seville, odmah smo se razbrbljale. Na engleskom baš ne znam i neda mi se brbljati, previše mi je fin jezik, a španjolski mi je kao stvoren za neobavezno čavrljanje. Saznajemo da šetač, Jose, zadnje dvije godine zajedno sa svojom ženom ima firmu za šetanje pasa, a na vizitki mu piše Mr. Wouff - A dog friend in East London. Zadovoljan je tim poslom, iako radi svaki dan i uzme si samo jedan tjedan godišnjeg odmora. Za Hrvatsku je saznao preko Instagrama i oduševio se slikama, pa ju želi posjetiti.
Danas posjećujemo najpoznatiju robnu kuću Harrods. Izvana djeluje nam kao obična zgrada, ali čim uđemo unutra zabljesne nas luksuz skupocjenog nakita, satova, torbica. Vratar vam otvara vrata i ljubazno vas pozdravlja, unutra više prodavača nego kupaca i nešto turista u razgledavanju kao i mi. Ali prvenstveno vrlo ugodna rasvjeta i glazba, ništa što šteti ušima i očima, već poželite ovdje vječno ostati. Pomičnim stepenicama, ukrašenim u egipatskom stilu, idemo do predzadnjeg kata s restoranima, kuhar nas poziva da slobodno uđemo i poslikamo pripremljene kolače, a možemo i sjesti na čaj. Iznenađuje nas da cijene nisu ništa veće nego u drugim dućanima, ali nemamo vremena za sjesti jer toliko toga još želimo vidjeti. Maja nam je savjetovala da obavezno uđemo i u wc, u kojem isprobavamo skupocjene parfeme. Robna kuća je trenutno u renovaciji i dosta toga kažu da će se promijeniti da bi doživljaj kupovine i sveg ostalog bio još bolji. Odlazimo u prizemlje ili još jedan kat ispod gdje se nalazi tržnica s hranom, naravno isto sve tako fino uređeno i prezentirano, luksuzno, a opet nenametljivo i u tradicionalnom štihu. Kupujemo croissant s bademima i bagel s jagodama. Odjeću se nismo ni sjetile pogledati jer nas je sve ovo do sada viđeno oduševilo. Teško da se ovo može nadmašiti, više mi ni jedna robna kuća neće biti ravna ovoj.
Nakon Harrodsa nastavljamo u luksuznom stilu u Victoria i Albert muzeju, nešto kao naš Muzej za umjetnost i obrt, ali s još puno više raskošnih stvari. Razgledavamo krune i nakit optočen dijamantima. U tamnoj prostoriji sve se sjaji od dijamanata. Ima i zanimljivih skulptura, slika, namještaja. Zatim odlazimo u obližnji Natural History Museum (Prirodoslovni muzej) koji je vrlo lijepa zgrada. Ne znam zašto, ali nešto me podsjeća na Harry Pottera. Tu su izložene u prirodnoj veličini kosti kitova i dinosaura. Sve mi izgleda tako nestvarno, kao da gledam neke makete. Ima još životinja i biljaka, sve vrlo zanimljivo prikazano, posebno za djecu, interaktivno da uče o životinjama, ali u jednom dijelu i o ljudskom organizmu. Odlazimo zatim i u susjedni Science Museum gdje malo razgledavamo dio posvećen svemirskim letovima, zatim najstariju parnu lokomotivu, stare automobile. Žurimo da stignemo na Evensong, večernju pjevanu molitvu karakterističnu za anglikansku crkvu, u Westminster Abby, ali ne stižemo na vrijeme. Onda odlazimo u City, poslovni dio grada. Prvo na kavu u Costa Coffee, gdje kroz veliki izlog gledamo zgrade i nebodere, promet na ulici, crvene autobuse, crne taxi automobile, poslovne ljude u tamnoplavim odjelima s torbom preko ramena, a poneki i s kišobranom u ruci. Žure nakon posla kući, a neki u pubove na pivu ili nekoliko njih. Razgledamo izvana Bank of England, ulazimo u zgradu The Royal Exchange u čijem prizemlju je lijepo uređeni bar i trgovine marke Fortnum & Mason. Po pubovima i na ulici vidimo poslovnjake, uglavnom muškarce koji su već veseli od popijenog piva. Kišica, vraćamo se kući, šećemo Bobu, Petra priprema večeru - omlet sa šampinjonima i šparogama, a ja usisavam Bobine dlake po stanu.
Petak ujutro, krenule u šetnju s Bobom u suprotnom smjeru našeg Mile End parka i uz kanal stigle do jako lijepog doka koji se zove Limehouse Basin. Tu su nekad pristizali veliki brodovi Temzom i tu se teret pretovarivao i na teglenicama prevozio dalje Regent kanalom. Danas su tu privatne brodice na kojima ljudi žive, a dođu i veće jahte. U djelu grada koji je nekad bio zapušten sad postoje luksuzni stanovi i kuće s pogledom na kanal, nema prometa, buke, samo se čuju ptice i nešto avioni koji polijeću s aerodroma London City.
Još se nismo vozile karakterističnim crvenim autobusom po Londonu, pa odlučujemo zadnji put do grada ići autobusom i trebalo nam je jedno 40-ak minuta jer staje na puno stanica, uske ulice u centru grada su premale za promet koji se u današnje doba odvija. Odmah se penjemo na gornji kat double-deckera, na prva mjesta da što bolje možemo vidjeti grad. Iskrcavamo se blizu Tower of London. Iznenađuje me koliko je zapravo velika utvrda opasana bedemima, koje nismo prije primijetile s Temze, osim njezina četiri tornja. Produžujemo dalje preko mosta Tower Bridge. Lijepo je sunčano vrijeme i plavo-sivi most sjaji svojim punim sjajem. Ovo mi je možda najljepša građevina u Londonu. S mosta uspijevam uhvatiti kamerom katamaran koji se zove Millenium Diamond, kompanije City Cruises, koji prevozi brojne turiste po Temzi. Ovaj katamaran je građen u Hrvatskoj, a projektirali su ga moji kolege iz firme. Hodajući dalje po južnoj obali Temze, tzv. Southbank dolazimo do Southwark katedrale. Lijepa katedrala, među ostalim, mami turiste da uđu u nju i zbog mačke koja živi u njoj već 12 godina i zove se Doorkins Magnificat. Mačka ima i svoju slikovnicu i twitter profil. Odmah uz katedralu, a ispod željezničkog podvožnjaka smjestila se poznata tržnica hrane Borough Market. Na najružnijem mjestu, gdje bi rekli da se samo skitnice okupljaju, a ljudi u odjelima dolaze na ručak na tržnicu i po okolnim štandovima, koji se nalaze ispod podvožnjaka gdje sve izgleda prljavo i mokro, a nudi možda najbolju hranu, kako domaću, tako i jela iz cijelog svijeta. A među štandovima poznatih zemalja iznenađuje nas i naš Taste Croatia sa pretežno istarskim proizvodima.
Razgledavamo i kušamo razne stvari, iznenađuje me broj vrsta paradajza, krumpira, ali i raznih umaka, tipa bezbroj vrsta senfa. Odlučujemo se na tajlandskom štandu ručati njihovo jelo Pad Thai. Ok je, malo slatkasto, isto kako sam probala i u Zagrebu. Nakon ručka koji je bio s nogu, uz zidić ispod grane upravo prolistalog kivija, odlazimo do galerije Tate Moderrn. Do nedugo je ta velika građevina bila elektrana, a sad je pretvorena u muzej suvremene umjetnosti. Prvo na njenom vidikovcu na 9. katu razgledavamo London. Odozgo izgleda kao pravi velegrad koji se proteže u nedogled, s modernim staklenim neboderima i hrpom dizalica, izgleda da je novogradnja u Londonu u punom zamahu. Od zanimljivih modernih nebodera ističu se slatki okruglasti koji zovu Gherkin, odnosno krastavac, a drugi zašiljeni zovu Shard, odnosno krhotina. Odmah do muzeja su i stakleni neboderi u kojima možete vidjeti lijepo namještene stanove, izgledaju kao da su u izlogu, samo na visokim katovima. U kafiću s pogledom na grad Petra naručuje kavu, a ja englesko pivo Indian Pale Ale. Zatim razgledavamo galeriju, neke stvari su interesantne, neke jednostavno neobične ili nama neshvatljive. Izložaka nema puno, više šetnja po velikim betonskim prostorima u stilu brutalizma. Iznenađuje nas prostorija posvećena zagrebačkim umjetnicima kao što je Julije Knifer i drugi koji su stvarali u 60-ima. Ima i nekih Picassovih slika, njegova slika žene (Bust of a Woman) meni sada liči na Bobu, ta duga njuška i tužne oči. Poslije odlazimo još malo do St. Paul katedrale, pa do Oxford street i robne kuće Selfridges, ali nije me se dojmila, sva nekako šarena. Mislim da nakon Harrodsa više ništa neće biti isto. U lokalnom supermarketu kupujemo nešto od namirnica za ponijeti kući. Hrana u supermarketima je istih cijena kao i kod nas ili još jeftinija. Kupujemo i buketić cvijeća za našu familiju kao iznenađenje. Odlazimo u stan i noćnu šetnju s Bobom uz kanal. Uvečer na TV, kao svaku večer, malo gledamo reklame i Britance koji se prepucavaju oko Brexita.
Subota ujutro, već je došlo vrijeme povratka kući. Izvodimo Bobu u posljednju šetnju parkom Mile End, a u kojem se upravo održava neka utrka građana, a na poljani usred parka malo kasnije vidimo da se održava i neki piknik i buvljak, puno je djece koja slobodno trče uokolo. Čistimo stan. Želimo i time iznenaditi svoju familiju i zahvaliti im na gostoprimstvu. Opraštamo se s Bobom, razmišljam da li ćemo se još nekad sresti i ponovo odlazim iz jednog grada s osjećajem kao da ću se sutra ponovo u njega vratiti. Neki gradovi, iako ništa posebno lijepi, nekako se uvuku pod kožu da se osjećate kao da ste tu doma. Poseban je i neobičan taj London, vjerujem da nikoga ne može ostaviti baš ravnodušnim. Familija nam slijeće na Heathrow, a mi podzemnom tek krećemo prema njemu. Na aerodromu malo isprobavamo vrste džina koje nam prodavačice nude. Letimo ponovo prema Splitu, malo kroz oblake promatram našu obalu i razbacane otočiće u tom plavetnilu i divim se kao i ostali Englezi u avionu. Iz Splita letimo za Zagreb i stižemo kasno navečer. Trg bana Jelačića odjednom mi se čini nekako prostran i čist. Sretna sam kad odlazim iz Zagreba u svijet, i isto tako kad mu se vraćam. Sretna sam što volim travu na selu i beton u gradu, i sretna sam što mogu imati sve to, što mogu putovati, otkrivati nove kulture i vraćati se onoj poznatoj.
Troškovnik - London
avio karta: 1.825,00 kn
prijevoz po Londonu: 40 funti
karta za mjuzikl: 35 funti
ostalo: 80 funti
Sveukupno: 3.200,00 kn
Zatim, da malo odmorimo noge odlazimo na kavu u Caffe Nero, jedan od lanaca kafića sveprisutan po Londonu, pošto nema klasičnih kafića kao kod nas. Uz kavu naručujemo tradicionalnu pogačicu koja se zove scone, a na koju se maže clotted cream, nešto između maslaca i vrnja i baš je fino i džem od malina. Nakon kratkog odmora idemo dalje do St. Paul's Cathedral, po svojoj kupoli vrlo slična bazilikama u Rimu. Ulazimo unutra besplatno dok traje koncert na orguljama. Puno ljudi već sjedi i uživa u prizorima katedrale i zvucima orgulja koje se po njoj razlijevaju. Okrijepljene glazbom odlazimo preko obližnjeg modernog pješačkog mosta nazvanog Millenium Bridge na drugu stranu preko rijeke Temze. Temza je prljavo smeđe boje, čuju se ptice, katamarani koji po njoj prevoze turiste, obala rijeke sa krupnim šljunkom mi se čini neugledna, a opet uz nju se dižu moderna zdanja staklenih zgrada i nebodera. Taj osjećaj iznenađenja na svakom koraku u gradu gdje se neprestano miješa starinsko i moderno, neugledno i velebno, malo i veliko, prljavo i čisto, prirodno i umjetno, englesko i svjetsko, pratit će me tokom cijelog posjeta ovome gradu. I sad dok ovo pišem, ne mogu se odlučiti na što mi London više liči: na selo, na općinu ili velegrad ili sve izmiješano u jednom. U šetnji gradom nailazit ću na primjere svega od navedenog.
U šetnji južnom obalom Temze, lijepa šetnica, uz miris prženih badema koji se prže i prodaju na ulici, prolazimo pored galerije Tate Modern, zatim replike poznatog Shakespeareovog kazališta Globe, replike galije Golden Hind (Zlatna košuta) s kojom je Sir Francis Drake u 16 st. oplovio svijet. Zatim malo dalje na Temzi je usidren i engleski ratni brod iz Drugog svjetskog rata naziva HMS Belfast koji se isto može posjetiti. Stižemo skoro i do najpoznatijeg mosta Tower Bridge, ali već je kasno i dovoljno razgledavanja za prvi dan, a i Bobo nas čeka za večernju šetnju po parku. Jako se razveselio i zacvilio kad nas je ugledao, valjda je mislio da se nećemo ni vratiti. Nakon što smo ga prošetale po parku, očistile i nahranile, Bobo je zadovoljno legao u svoj krevetić i zaspao, ali po noći ipak je došao moliti da ga pustio na svoj krevet i zaspao nam pod nogama.
Ponedjeljak ujutro, prvo šećemo Bobu po Mile End parku. Danas mi se čini da ima još manje ljudi jer je praznik. Neprestano se čudim kako ovdje u parku u Engleskoj rastu iste trave i drač kao i kod mene na selu. Sve je puno kopriva, kupina, divljeg peršina i hrena i svih ostalih trava i cvijeća koje prepoznajem, ali ne znam im imena. Puno je i životinja, raznih ptica koje se glasaju, a često viđamo i miševe i štakore kako bezbrižno trčkaraju. Neki dijelovi parka su uređeni, a neki izgledaju baš divlje jer ima i dosta uzvisina i nepokošene trave.
Danas idemo podzemnom do zapadnog dijela grada do Notting Hill-a, poznatom po tržnici Portobello Market i kao lokacija gdje se snimao popularni film Notting Hill (Ja u ljubav vjerujem) u kojem glume Hugh Grant i Julia Roberts. Tu se nalazimo s Petrinim poznanikom, Franom koji u Londonu živi već više od 20 godina. Njega ispitujemo o Englezima i životu u Londonu. Kao i naša familija, navodi nam njegove i pozitivne i negativne strane. Negativna je sigurno vrlo skup smještaj. Razgovaramo o engleskoj ljubaznosti ljudi na ulici, u trgovinama i općenito, koja je potpuno u kontrastu s našom balkanskom grubošću. Također Frane nam kaže da se Englezi ne drže strogo propisa i kazni, već na neki fini način nastoje sve strance uklopiti u svoj mentalitet. Neobično nam je i da na kućama i stanovima ne pišu prezimena stanodavca, već samo brojevi. Pješaci uredno pretrčavaju preko crvenog na semaforima, a vozači voze dosta oprezno i nismo vidjele da se netko na nekoga ljuti. Na pločnicima svugdje piše gledajte lijevo ili desno, s obzirom da se u Engleskoj vozi po lijevoj strani i da im je volan na desnoj strani. Kao pješaku nije mi ništa čudno ni naopačke, kako su me svi upozoravali. Frane nas vodi po svom kvartu. Portobello Market je sladak, s pomalo neobičnim stvarima koje se prodaju na ulici. Zatim šećemo po malo bogatijem dijelu, mislim da je to Kensington, što se i vidi po boljim privatnim kućama, iako se Englezi ne vole pokazivati, npr. odjeća, automobili i kuće izgledaju dosta neupadljivo. Dolazimo do Holland parka koji ima zanimljivih dijelova, jedan dio je uređen kao japanski vrt. Opraštamo se s Franom. Kratka pauza za ručak u jednoj super uređenoj tržnici Whole Foods Market, koju usput razgledavamo. Vidimo da je i u Londonu moda da se jede gluten free hrana, sve nešto zdravo i dosta ima street food.
Ubrzo stižemo do kraljevske palače Kensigton u kojoj je odrasla kraljica Viktorija, živjela princeza Diana, a sad žive William i Kate. Palača je na početku Kensington vrtova, sagrađena od tamnocrvenih cigli, s prednje strane izgleda prilično malo i skromno. Prepoznajem samo lijepu ogradu od kovanog željeza pred koju su ljudi donosili cvijeće za princezu Dianu. Uz palaču je zanimljiva vijugava stazica omeđena visokom grabovom živicom, kao labirint koji vodi do nekadašnjeg staklenika u kojima su se uzgajale naranče, a danas se poslužuje engleski čaj turistima. Dalje dolazimo do okruglog jezera po kojem plivaju labudovi, divlje guske, patke i druge ptice. Vrtovi Kensington se dalje nastavljaju na Hyde park kroz koji se proteže dugačko jezero The Serpentine na kojem se ljudi voze pedalinama. Neki su dijelovi uređeni, a neki djeluju kao prirodne močvare sa šašom u kojem se gnijezde razne ptice. Na svakom koraku s drveća skaču male vjeverice i žicaju hranu. Na Hyde park se nastavlja Green park kroz koji prolazi široka cesta zvala Jubilee line, po kojoj inače prolazi kraljičina garda na konjima, sve do njene palače Buckingham. Palača sama po sebi isto ne djeluje nešto spektakularno, ali vidimo da se skupilo dosta ljudi pred njom, da se fotografiraju i čekaju u redu. Pitam jednog od čuvara što svi ti ljudi čekaju, odgovori mi da žele vidjeti novorođeno dijete. Maloprije smo dobile obavijest da se upravo rodio Archie, sin princa Harrya i Meghan Markle. Pitam čuvara pa kako će ga vidjeti, a on mi odgovori da se fotografiraju samo s obavijesti o rođenju djeteta koje je postavljeno uz ogradu ispred palače. Onda vidimo i novinare koji su postavili svoje kamere da snimaju ljude, polako pristižu i prodavači britanskih zastavica. Mi nastavljamo dalje do posljednjeg parka u nizu, koji se zove St. James park. On je najmanji i najslađi i djeluje najprirodnije. Onda čitam na ploči o arhitektu Johnu Nashu koji ga je dizajnirao tako da je izmiješao drveće, grmlje i biljke tako da sve izgleda što prirodnije. Onda mi postaje jasno da koprive u našem Mile End parku nisu tu slučajno izrasle, sve je to isplanirano i posađeno da izgleda kao samoniklo. Od sada ću sigurno drugačije gledati i cijeniti koprive, kupine i ostale trave i drač što mi rastu oko kuće, jer Englezi se trude da imaju upravo to. Već je kasno i noge nam umorne pa ne stignemo više uživati u ovom lijepom parku, nakon kojeg stižemo do crkve Westminster Abbey ili Westminsterska opatija. Ona se nalazi pored Westimnsterske palače ili Houses of Parliament i njenog čuvenog sat-tornja prozvanog Big Ben, a koje jedva prepoznajemo jer su u obnovi i ograđeni skelama. Vraćamo se u stan gdje nas Bobo željno očekuje pa za kraj dana još šećemo s njime po rekreacijskom dijelu Mile End parka koji ima interesantne moderne sprave za vježbanje.
Utorak ujutro, krećemo u šetnju s Bobom uz kanal do Victoria parka. Vidi se da je radni dan i da ima više ljudi vani. Većina trči rekreativno ili na posao jure biciklima, mame trče s djecom do vrtića i škola, svi baš jure i žure. Nakon oblačnog vremena nebo je čak polusunčano. Inače, na sjeveru Europe uvijek mi se čini da su oblaci niže na nebu, tj. bliže nama. Victoria park je isto lijep, s jezerom i vodoskokom od kojeg se radi duga. Uz jezero je kafić gdje se spremamo popiti kavu, ali ništa od toga jer ne primaju novčanice, već samo kartice. Zaboravljamo da nismo u Hrvatskoj, ovdje svi plaćaju karticama, čak i ulična pjevačica na Columbia Flower Market kaže da ima POS uređaj ako nemate nešto sitnog da joj ubacite u šešir.
Jučer smo obilazile parkove, a danas idemo u centar vidjeti ulice, trgovine, kazališta. Veća je i gužva u metrou gdje po pomičnim stepenicama trče oni kojima se žuri. Oxford street je puna načičkanih trgovina i pješaka. Iz nje se spuštamo po Regent street, koja je šira i s luksuznim hotelima i trgovinama. Odjeća u izlozima je vrlo klasična i jednostavna, ali vidi se da su to kvalitetni i skupi materijali. Dolazimo ubrzo do poznatog Piccadilly Circus. Kaže Saša, pa to vam je običan kružni tok. Pa i je, samo što u sredini ima lijepu fontanu oko koje se može sjediti na stepenicama, a okolo su zgrade sa svjetlećim reklamama. Tu su kvartovi Soho i West End, ne znam gdje je točno koji ili su izmiješani. Sljedeće dolazimo do trga Trafalgar. On je baš velik, s velebnim zgradama i spomenicima. Slikamo se s velikim skulpturama lavova, a piše da su na ovom trgu najveća okupljanja ljudi kad se nešto slavi. Tu se nalazi i Nacionalna galerija koju ćemo posjetiti idući dan kad se bacamo u razgledavanje svih besplatnih muzeja i galerija. Ulazimo u obližnju crkvu St. Martin-in-the Fields u kojoj upravo traje besplatni koncert operne pjevačice koja pjeva neku operu na njemačkom. Zatim odlazimo vidjeti Cafe in the Crypt, restoran koji se nalazi u kripti crkve. Izgleda da je to ovdje običaj da se kripte crkvi pretvaraju u restorane, kafiće, suvenirnice. I stvarno, ljudi jedu, a na podu kamene nadgrobne ploče, još nacrtane i lubanje. Neobično, ali i to je način na koji se ovdje crkve održavaju. Dalje stižemo do trga Leicester, ne znam zašto se čita Lester. Tu se na kiosku prodaju karte za mjuzikle i mi se raspitujemo što ima po povoljnijim cijenama. Jer, kao što su nam rekli, u Londonu se treba ići na mjuzikl, a postoje jeftinije i skuplje karte. Nakon što nam je prodavač dao nekoliko opcija, a htjele smo ići na mjuzikl The Lion King, ali on je rasprodan i skup, pa se odlučujemo za Thriller live, mjuzikl s najpoznatijim hitovima Michael Jackson-a. Kazališta gdje se izvode mjuzikli ima puno, svaki dan su predstave, imaju ih i po dvije u danu, a mnogi se kao i Thriller prikazuju već više od 10 godina. Nakon kupnje karata dolazimo do obližnje kineske četvrti pred kojom vidimo gomilu ljudi kako nešto snima s mobitelima. Shvaćamo da snimaju kako pauk diže neki auto koji izgleda kao betmobil. Poslije vidimo žensku, ne znam da li je vlasnica auta, kako razgovara s bobijima policajcima, a koje čujem kako pričaju s njom vrlo ljubazno i tiho, sa stavom nimalo sličnim našima. Zatim u vijetnamskom restoranu, po Majinoj preporuci naručujemo juhu Pho, vrlo neobičnog osvježavajućeg okusa. Još smo malo u šetnji gradom, slučajno nailazimo na restoran Rainforest Cafe, koji mi isto Maja preporučila da trebamo vidjeti. Saznajemo od konobarice da je restoran američki i da ih ima nekoliko u svijetu. Zanimljiv je po tome što je uređen kao da ste usred neke tamne džungle, čuju se razni zvukovi životinja, neke umjetne životinje pored vas se miču, tipa veliki slonovi mašu ušima. Uglavnom zabavno, posebno za djecu. Na ulazu je i trgovina s razno-raznim igračkama. Zatim odlazimo u lanac kafića Costa Coffee, tu mi je najbolja kava, iako isto dobijete ogromnu šalicu kave.
Zatim odlazimo na sjever Londona vidjeti tržnicu Camden Market. Po glavnoj ulici ima dosta trgovina sa suvenirima za turiste, a na samoj tržnici su fora dućančići s rukotvorinama i ulični štandovi s hranom iz cijelog svijeta. Zatim još predvečer idemo pogledati Bar Salsa Soho, jedan od dugovječnijih salsa barova u Londonu, isto lijepo uređen, sve u drvu, i upravo se u njemu održava tečaj bachate. Gledamo malo nekoliko grupa kako slijedi plesne figure svojih učitelja. Vraćamo se u stan gdje nas čeka Bobo da ga izvedemo u večernju šetnju. Ako već nisam spomenula, Bobo je super odgojen pas, ne laje, ne skače, mirno čeka, sluša kad ga se pozove. Nakon šetnje, a prije ulaska u stan, strpljivo čeka da mu se obrišu noge, zatim ga namirišemo sprejem, dobije svoju večeru, strpljivim pogledom malo žica i našu hranu. Po noći nam dođe u sobu pa spava na susjednom krevetu, a ujutro se dođe malo maziti kod nas u krevet. Jednostavno pas kojeg ne možete ne zavoljeti.
Srijeda ujutro, kiša. Bobo je s nama na krevetu, neda se ni njemu izlaziti van. Ipak odlazimo u kraću šetnju. Danas je predviđena kiša cijeli dan pa odlazimo u razgled muzeja. Prvo do British muzeja koji je naravno ogroman i sa stvarima koje su Britanci pokupili iz cijelog svijeta. Zgodno je za vidjeti sve na jednom mjestu pa ne morate putovati u druge zemlje. Kako sam bila u muzejima u Grčkoj, Egiptu, Peruu i drugima, onda mi nije ovaj British toliko zanimljiv, ali opet ima se što za vidjeti. Sljedeća na redu je National Gallery, ali ogladnile smo pa gledamo gdje da ručamo. Za nešto kinesko se nismo odlučile, onda sam se sjetila da nam je tu pored galerije restoran u kripti crkve St. Martin-in-the Fields. Restoran je samoposlužni, hrana izgleda dobro i ne previše skupo, gosti su uglavnom stariji Englezi. Odlučimo probati najpoznatije englesko jelo fish and chips. Porcija je za nas dvije velika pa ju dijelimo, riba je fina, krumpir isto ok. Još uzimao za desert apple crumble i lemon curd - kao krema od vanilije koja se preko toga prelije, ali mi jedemo odvojeno. Nakon brzog ručka odlazimo u Nacionalnu galeriju gdje ima zanimljivih slika poznatih slikara, tipa Van Gogh, Monet. Van Gogh-ovi suncokreti su trenutno na posudbi u drugoj galeriji. Zatim odlazimo u stan da odvedemo Bobu u šetnju pa ponovo u grad na kavu koju smo dogovorile s prijateljicom Biljanom, a koja živi u Londonu zadnjih 5 godina. Isto smo u jednom trenutku bile stanovale u istoj kući u Zagrebu. Biljana nam priča o Londonu i zašto ga voli, o mjuziklima, kao i o planinarenju po Engleskoj koja joj je prekrasna. Zatim odlazimo u kazalište Lyric, koje iznutra izgleda kao naš HNK, samo manje. Imamo sjedala skoro u prvim redovima jer je bila neka posebna ponuda. Mjuzikl se ne smije snimati, ako vas vide da snimate, onda vas osvijetle sa svjetiljkom, tako su neke ispred nas upozoravali. Nakon kraćeg uvoda, jedan od crnaca pjevača i pjevačica počinju pjevati Jackson-ove pjesme i mislim si što je ovo, pjevaju na playback, onda si mislim, možda ipak ne, možda na dobro snimljenu matricu, onda se razmakne stražnji dio pozornice i vidim bend koji svira uživo. Zapravo, zvuk je tako dobar, glazba i njihovi glasovi se čuju kao da slušam CD. Voljela bih čak da zvuče lošije pa da imam dojam izvođenja uživo. Zanemarujem malo glazbu i koncentriram se na plesače koji vrhunski plešu i oponašaju korake i pokrete M. Jacksona, sve izgleda kao u njegovim spotovima. Traže i od nas publike da se ustanemo, plešemo i pjevamo, atmosfera kao da smo na koncertu, a ne u finom kazalištu. U pauzi se prodaje piće na šanku, sladoledi. Mi malo razgledamo i gornje balkone. Među vratima na ulazu na balkon, na crvenom tepihu ugledam mrtvog miša, prizor istovremeno tužan i komičan. Mjuzikl je odličan, iako mi u početku bilo malo sve smiješno, nakon više od dva sata odlične glazbe, svi smo u kazalištu plesali i dobro se zabavljali, i mjuzikl je završio s puno pozitivnih emocija u počast M. Jacksonu i njegovom radu. Iz kazališta idemo u potragu za talijanskim sladoledom. Dolazimo do željene slastičarnice, ali opet nemamo karticu kod sebe, a novčanice ne primaju. Ne damo se smesti, pronalazimo drugu koja prima gotovinu i uživamo u finom sladoledu. Prodavačica, kao i većina ljudi u Londonu, priča engleski sa stranim naglaskom. U Londonu sam najmanje čula baš British English, koji mi je vrlo "polite", a najčešća im je poštapalica "lovely". Vraćamo se u stan i vodimo Bobu u kraću šetnju po parku.
Četvrtak ujutro, u šetnji parkom susrećemo šetača pasa s nekoliko pasa oko sebe, dvoje malih ne baš lijepih su njegovi, a zovu se prema poznatim glumcima Audrey i Bogart. Čim smo skužile da je Španjolac, porijeklom iz Seville, odmah smo se razbrbljale. Na engleskom baš ne znam i neda mi se brbljati, previše mi je fin jezik, a španjolski mi je kao stvoren za neobavezno čavrljanje. Saznajemo da šetač, Jose, zadnje dvije godine zajedno sa svojom ženom ima firmu za šetanje pasa, a na vizitki mu piše Mr. Wouff - A dog friend in East London. Zadovoljan je tim poslom, iako radi svaki dan i uzme si samo jedan tjedan godišnjeg odmora. Za Hrvatsku je saznao preko Instagrama i oduševio se slikama, pa ju želi posjetiti.
Danas posjećujemo najpoznatiju robnu kuću Harrods. Izvana djeluje nam kao obična zgrada, ali čim uđemo unutra zabljesne nas luksuz skupocjenog nakita, satova, torbica. Vratar vam otvara vrata i ljubazno vas pozdravlja, unutra više prodavača nego kupaca i nešto turista u razgledavanju kao i mi. Ali prvenstveno vrlo ugodna rasvjeta i glazba, ništa što šteti ušima i očima, već poželite ovdje vječno ostati. Pomičnim stepenicama, ukrašenim u egipatskom stilu, idemo do predzadnjeg kata s restoranima, kuhar nas poziva da slobodno uđemo i poslikamo pripremljene kolače, a možemo i sjesti na čaj. Iznenađuje nas da cijene nisu ništa veće nego u drugim dućanima, ali nemamo vremena za sjesti jer toliko toga još želimo vidjeti. Maja nam je savjetovala da obavezno uđemo i u wc, u kojem isprobavamo skupocjene parfeme. Robna kuća je trenutno u renovaciji i dosta toga kažu da će se promijeniti da bi doživljaj kupovine i sveg ostalog bio još bolji. Odlazimo u prizemlje ili još jedan kat ispod gdje se nalazi tržnica s hranom, naravno isto sve tako fino uređeno i prezentirano, luksuzno, a opet nenametljivo i u tradicionalnom štihu. Kupujemo croissant s bademima i bagel s jagodama. Odjeću se nismo ni sjetile pogledati jer nas je sve ovo do sada viđeno oduševilo. Teško da se ovo može nadmašiti, više mi ni jedna robna kuća neće biti ravna ovoj.
Nakon Harrodsa nastavljamo u luksuznom stilu u Victoria i Albert muzeju, nešto kao naš Muzej za umjetnost i obrt, ali s još puno više raskošnih stvari. Razgledavamo krune i nakit optočen dijamantima. U tamnoj prostoriji sve se sjaji od dijamanata. Ima i zanimljivih skulptura, slika, namještaja. Zatim odlazimo u obližnji Natural History Museum (Prirodoslovni muzej) koji je vrlo lijepa zgrada. Ne znam zašto, ali nešto me podsjeća na Harry Pottera. Tu su izložene u prirodnoj veličini kosti kitova i dinosaura. Sve mi izgleda tako nestvarno, kao da gledam neke makete. Ima još životinja i biljaka, sve vrlo zanimljivo prikazano, posebno za djecu, interaktivno da uče o životinjama, ali u jednom dijelu i o ljudskom organizmu. Odlazimo zatim i u susjedni Science Museum gdje malo razgledavamo dio posvećen svemirskim letovima, zatim najstariju parnu lokomotivu, stare automobile. Žurimo da stignemo na Evensong, večernju pjevanu molitvu karakterističnu za anglikansku crkvu, u Westminster Abby, ali ne stižemo na vrijeme. Onda odlazimo u City, poslovni dio grada. Prvo na kavu u Costa Coffee, gdje kroz veliki izlog gledamo zgrade i nebodere, promet na ulici, crvene autobuse, crne taxi automobile, poslovne ljude u tamnoplavim odjelima s torbom preko ramena, a poneki i s kišobranom u ruci. Žure nakon posla kući, a neki u pubove na pivu ili nekoliko njih. Razgledamo izvana Bank of England, ulazimo u zgradu The Royal Exchange u čijem prizemlju je lijepo uređeni bar i trgovine marke Fortnum & Mason. Po pubovima i na ulici vidimo poslovnjake, uglavnom muškarce koji su već veseli od popijenog piva. Kišica, vraćamo se kući, šećemo Bobu, Petra priprema večeru - omlet sa šampinjonima i šparogama, a ja usisavam Bobine dlake po stanu.
Troškovnik - London
avio karta: 1.825,00 kn
prijevoz po Londonu: 40 funti
karta za mjuzikl: 35 funti
ostalo: 80 funti
Sveukupno: 3.200,00 kn
Odličan post, jako mi se dopada tvoj blog :)
ReplyDelete