Nestvarni Istanbul

(23. – 29.06.2018.)

Nakon Male Azije vraćamo se Europi. Iz Kapadokije, s malog aerodroma u Nevsehiru, letimo natrag prema Istanbulu. Ovog puta slijećemo na aerodrom Sabiha Gokcen koji se nalazi na azijskoj strani Istanbula. Autobusom s aerodroma vozimo se širokim cestama sat vremena, prelazeći jedan od visećih mostova preko Bospora, prema europskom dijelu Istanbula do glavnog trga Taksim. Ne znamo točno kojim putem trebamo ići do našeg hotela koji se nalazi odmah pored crkve Aja Sofija i Topkapi palače. Nadobudno s koferima prolazimo glavnu Istiklal ulicu, kao naša Ilica, samo puno veća i s puno više ljudi, a baš je subotnja špica. Kasnije shvaćamo da je ovdje takva špica svaki dan i u svako doba dana. Još ne shvaćajući koliko je Istanbul ogroman grad, pređemo mi s koferima Istiklal ulicu, po kojoj inače vozi i starinski tramvaj, i dođemo do tunela/uspinjače, kupujemo kartu i spuštamo se u podnožje do Galata mosta koji spaja dvije europske strane grada odijeljene rukavcem Bosporskog kanala. Kupujemo karticu Istanbulkart, s kojom je sav gradski prijevoz jeftiniji, tipa svaka vožnja tramvajem, metroom, brodom oko 3,50 kn. U tramvajima nema švercanja, na svakoj stanici su automati kroz koje treba proći, pa i čuvari. Prelazimo tramvajem Galata most na kojem vidimo ribiče kako pecaju i iskrcavamo se na Sultanahmet stanici. Znam da nam je hotel Empress Theodora negdje u blizini ali slušam lokalnog prodavača tepiha koji nas šalje okolnim putem, tako da s koferima prolazimo pored Aja Sofije, pa Plave džamije i skoro ušle u Topkapi palaču da nas nije zaustavio stražar. Ipak uskim sokakom, pored palače i gradskih zidina, spuštamo se prema našem hotelu koji se nalazi u sklopu samih gradskih zidina i nekoliko tradicionalnih drvenih konaka koji su obnovljeni. Nestvarno mi izgleda da u ogromnom Istanbulu, tik do velebnih trgova i zdanja poput bazilika, džamija i nebodera, postoje i mali sokaci i kućice i česme, kao da smo u Sarajevu.

Nakon smještaja u mali, ali lijepo uređeni hotel, zahvalne Andrei što nam ga preporučila, odlazimo u neki od obližnjih uličnih restorančića na ručak. Poslije malo razgledavamo trgovine i opet završavamo u trgovini sa tepisima, maramama i ostalim, ne znam da li prateći neku mačku ili oznaku Trip Advisor. U trgovini vlasnik, stariji trgovac u odjelu, barata svim jezicima i kaže nam: „Ne trebate ništa kupiti, ali čaj ćemo popiti.“ Začas se pojave njegovi pomoćnici koji donese čašice čaja. Pokazuju nam 6 malih mačkica, koje još nisu progledale, a drže ih u kutiji u ostavi, te njihovu mamu koja upravo ulazi s ulice. Na ulazu u trgovinu stoji i ogromna vreća mačje hrane za koju vlasnik kaže da ju naručuje iz grada Burse. Kaže da si ne može pomoći, kad voli mačke pa ih stalno hrani, a ja se baš pitala da li su sve ulične mačke tako debele od hrane iz mnogobrojnih restorana. Kaže on da voli sve životinje, čak i zmije, samo jedna mu se životinja jako gadi, a to je zec, ne zna zbog čega, ali od zeca se ježi. Objašnjava nam da vlasti sve ulične pse cijepe i čipiraju, odnosno vidjele smo da psi na ušima imaju prikvačenu plastičnu markicu, a mačkama je samo otkinut vršak uha. 

Hodamo malo pored Aja Sofije i Plave džamije koje stoje jedna nasuprot druge, te po bivšem rimskom hipodromu, a današnjem trgu Sultanahmet. Ispred svake znamenite zgrade u gradu nalazi se info stup s informacijama na tri jezika: arapskom, turskom i engleskom, engleski često ima i krivi prijevod, ali nema veze. Poslije večernje šetnje, u slastičarni/trgovini pored hotela, isprobavamo tradicionalni puding od riže i puding od žitarica, s grahom, slanutkom i voćem poput nara i smokvi, a koji više izgleda kao neki zdravi doručak nego slastica. Čuje se glasno poziv na molitvu i grad se sprema za sutrašnje predsjedničke izbore. Policiju ne viđamo po gradu, samo pored Aja Sofije, valjda zbog veće koncentracije turista.

 

Danas razgledavamo Topkapi palaču u kojoj su živjeli sultani od 15. do 19.st. Prelazimo iz jednog vrta/dvorišta u drugo. Poredani su po važnosti, ima ih četiri, a zadnji dio pripadao je sultanu i u njem je samo on mogao boraviti. U nekadašnjim kuhinjama, a ima ih puno, napravljen je zgodan muzej. Mislim da se kroz prikaz posuđa i hrane koja se pripremala, najbolje može vidjeti kako se u palači svakodnevno živjelo. U kuhinjama je radilo i do 1000 ljudi, a posluživali su dnevno 5000 obroka. Četiri puta godišnje, kad bi janjičari dolazili po svoju tromjesečnu plaču, spremala se hrana i za 12000 janjičara. Kuhari su izrađivali i različite slatkiše, piće šerbet, medicinske napitke, te mirise za osvježenje prostora i sapun za pranje ruku. Higijena je uvijek bila vrlo važna. Posuđe je bilo od najraskošnije ukrašenog porculana, žlice od kornjačevine i bjelokosti, ogromni stakleni raskošno ukrašeni vrčevi i dr. Zatim prolazimo kroz paviljone, ukrašene od poda do stropa šarenim i najčešće plavo obojanim pločicama. U riznici su pohranjeni muslimanima sveti predmeti/relikvije poput zuba proroka Muhameda, otisak njegovog stopala i neki dijelovi svetih vrata iz Meke. Zadnji dio palače, s pogledom na Bospor, pripadao je sultanu a danas je tu u podnožju i restoran. Poseban dio palače pripada haremu. U prvom dijelu harema su prostorije za čuvare koji su čuvali palaču, zatim poseban dio za žene koje su dovođene u harem iz svih dijelova carstva, te poseban dio za kraljicu majku i mlade prinčeve. Samo taj dio harema je raskošan, drugi dijelovi su više zatvorskog tipa. Pošto Petru i mene sve zanima i želimo sve pročitati i pogledati, za razgledavanje palače utrošile smo 5 i pol sati.

Nakon Topkapi palače posjećujemo džamiju sultana Ahmeta, poznatu po svojih 6 minareta, a koju su turisti prozvali Plava džamija zbog plavih pločica kojima je iznutra ukrašena. Iako ja to ne vidim, meni više prevladavaju pločice crvene boje. Odnosno, malo toga se trenutno može vidjeti jer je središnji dio u rekonstrukciji, pa se strop niti ne vidi. Ulazak u džamiju je slobodan, ali treba biti primjereno obučen, tako da prije ulaza uzimamo ponuđene nam žute duge suknje i plave marame za pokriti kosu, te vrećice u koje stavljamo cipele jer u džamiju se ulazi bos. Dojam džamije se baš i ne može dobiti jer puno je ljudi, turista i domaćih, ili muslimana iz arapskih zemalja koji svi pričaju, fotografiraju se, izležavaju po podu, djeca se igraju. Mislim da je svima najbolji dio sjediti na debelom mekom tepihu koji prekriva čitav pod džamije, a iznenađuju me veliki nisko spušteni lusteri.

Hodamo dalje po našem kvartu, ili mahali, prema Grand bazaru. Prolazimo pored Konstatinovog stupa, hamama Čemberlitaš. Jedemo slatko pecivo sa halvom na terasi samposlužnog restorana s pogledom na ulicu i na sladoledara koji zabavlja kupce tradicionalnog turskog sladoleda. Predstava je uvijek ista, prodavač daje kupcu sladoled pa ga uzima, ostavljajući ga s praznim kornetom u ruci. Mijesi sladoled dugom metalnom šipkom s kojom udara i po zvoncu i zove prolaznike na sladoled. Posvuda na TV ekranima napeto se prate rezultati predsjedničkih izbora. Svi nam govore da će, naravno, pobijediti njihov omiljeni sadašnji predsjednik Erdogan, koji u prvom krugu i dobiva više od 50% glasova.

 

Danas idemo brodom do Princes' Islands ili na turskom Adalar, a koji se nalaze u Mramornom moru pored Istanbula. Idemo do najvećeg od 9 otoka u skupini koji se zove Buyukada. I danas je vrijeme oblačno pa Mramorno more baš ima neku mramornu sivo plavu boju. Ne bih rekla da je boja sinja kao naše more, već baš mramorna. Bosporskim tjesnacem, koji razdvaja Europu i Malu Aziju i povezuje Crno i Mramorno more, brodovi neprestano prolaze tamo amo, od europske do azijske strane Istanbula. Dio su javnog gradskog prijevoza, pa i cijena karte koju plaćamo za dva sata vožnje do otoka, iznosi samo 5 lira ili oko 7 kn. Naš brod je velik, mislim da prevozi oko 1000 ljudi. Staje jednom na azijskoj strani i na nekoliko otoka. Fascinantno mi je kako brodovi brzo pristaju. Pristajanje, ukrcaj i iskrcaj putnika ukupno traje najviše 5 minuta. Cijelim putem s broda gledamo zgrade i nebodere Istanbula kojima ne vidimo kraja, a gledamo samo njegovu azijsku stranu. Stižemo i do zadnje postaje, otoka Buyukada i raspitujemo se kod brodskog policajca kad je vrijeme povratka.

Otoci su posebni jer na njima, osim policiji i hitnoj službi, prijevoz automobilima nije dozvoljen. Prometuju kočije s konjima koje brzo jure po cesti i uglavnom prevoze turiste, ili turisti iznajmljuju bicikle, a lokalci još imaju i električne motore kao male trokolice. Mi se ipak odlučujemo ići pješice jer kažu da za dva sata možemo obići cijeli otok. Kočije jure pored nas, a mi opijene nestvarnim prizorima, visokim bijelim drvenim ljetnikovcima obraslim ljubičastim bugenvilijama i drugim cvijećem. Opet kao da smo se vremeplovom vratile u neko drugo stoljeće, točnije 19. kad su se ovuda šetala gospoda, pjesnici i putnici namjernici. Neki ljetnikovci su privatni i obnovljeni, neki pretvoreni u hotele, a mnogi propadaju. Upravo se fotografiramo u jednom napuštenom kroz čije prozore vidimo da je u nekom trenutku služio kao ured ili možda ambulanta. Nailazimo ponovo na lijepe mačke koje odmaraju pored ceste. Nekoliko bijelih mačaka, baš i ne izgledaju zdravo, spavaju pod drvetom, mislim proći pored njih, ali onda shvaćam da su to jedinstvene mačke iz turske pokrajine Van. Posebne su po tome što im je jedno oko plave boje, a drugo zelene. Nagovaram jednu da otvori oči da ju uslikam, ali ne želi. Petra kaže da su bijele mačke gluhonijeme, meni je u to teško povjerovati. 

 

Dolazimo do male plažice s poredanim ležaljkama kao u kinu, nije nas se baš dojmila. Nakon kraćeg odmora uz salep i kavu nastavljamo dalje. Prolazimo pored parka i zgodnog šarenog kafića ispod drveća. Uz put nailazimo na prodavače suvenira, nakita i cvijeća koje se veže oko kose. Sad primjećujemo da i konji koji vuku kočije, imaju glave ukrašene plavim ogrlicama, a jedan bijeli ima rep i grivu obojanu u narančasto. Prodavač nam kaže da samo nastavimo ravno cestom uzbrdo i doći ćemo do manastira sv. Jurja. Inače u Kapadokiji smo već vidjele puno slika i kipova svetog Jurja koji ubija zmaja. Cijelim putem kojim prolazimo vidim razapete konce, to je valjda isto dio nekog zavjetovanja, kao i na jednom drvetu zavezani komadi plastičnih bijelih vrećica, što izgleda prilično ružno. Na vrh brda nalazi se samostan s grčkom pravoslavnom crkvicom, koja je puna zavjetnih pločica i ispisanih poruka na papirićima među kojima vidim i vizitke, pa i ja ubacujem svoju, ne znam zašto, možda za dobro zdravlje firme. Zatim i mi na ulazu u crkvu palimo tanke svjećice. Kaže mi Petra da je jedna strana za pokojne, a druga za žive, ali ne znamo koja, pa se podijelimo da svaka zapali na jednoj. Pored crkve se nalazi i restoran sa prekrasnim pogledom na otoke i azijsku stranu Istanbula. Vidimo Turke kako pjevaju i plešu, izgleda da nešto slave ili se samo dobro zabavljaju. Na putu do restorana prolazimo pored njih i ususret mi prilazi najveseliji od njih, malo oprezno, misleći da neću htjeti ili znati zaplesati s njime, ali prevario se. On je Kurd koji već dugo živi u Istanbulu. I tako, Kurd i ja, na vrhu turskog otoka, pored grčke crkve, plešemo dvokorak. Ostali se smiju i plješću ovoj našoj predstavi, zatim se poklonimo publici i dalje svako svojim putem, odnosno Petra i ja prema restoranu na čijoj terasi si naručujemo tople pogačice sa sirom i pečene patlidžane. Galebovi vrebaju na hranu i lete iznad nas, a i pokoja vrana. Vjetar puše, Mramorno more ispred nas, u daljini uz azijsku obalu, neboderi Istanbula. 

U nekom trenutku shvaćamo da smo već trebale krenuti ako želimo stići na raniji brod natrag. Spuštamo se brzo u smjeru pristaništa, obilazeći tako i drugu stranu otoka. Žurimo kroz grad, još samo 10 minuta do polaska. Vidimo brod, ali ostalo nam je još samo 5 minuta, nećemo stići, ipak ne odustajemo i trčimo šetnicom pored svih restorana. Ali, za ukrcaj moramo još na automatu nadopuniti našu Istanbulcard jer nemamo dovoljno novaca na njoj. Uspijevamo i to, i u zadnji trenutak utrčavamo na brod. U vožnji nas prate galebovi. Putnici na brodu kupuju simit, tursko pecivo sa sezamom u obliku koluta, ali ne radi sebe, već jer vole komadiće peciva bacati galebovima koji ih uspješno hvataju u letu. Pred večer stižemo natrag u Istanbul i iskrcavamo se pored Galata mosta. Galata most poznat je i po tome što su na njegovoj donjoj etaži restorani koji prodaju uglavnom ribu i poznate riblje sendviče. Ne pratimo dobro Andreine upute pa umjesto po lijevoj strani mosta, hodamo po desnoj gdje se nalaze malo finiji restorani, gdje zalaze bogatiji domaći i stranci, ali mi i tu naručujemo obični sendvič s pečenom ribom na žaru, a počastili nas i čajem, kako su obećali, samo da uđemo u restoran. Prošetale još do Galata kule koja je noću baš lijepo osvijetljena, ali kišica nas zaustavlja u daljnjem obilasku. 

Danas nam je na redu razgledavanje Aja Sofije, izgrađene prije 1500 godina kao najvažnija i najveća crkva u Bizantskom carstvu, u 15. st. pretvorena u džamiju, a danas je muzej. Od lokalnog vodiča, na španjolskom čujem kako govori da u Istanbulu ima čak 3200 džamija, da mujezin pjeva na arapskom i da se moli na arapskom iako Turci ne znaju arapski, pa onda niti ne znaju što mole. Aja Sofija izvana ne izgleda tako impresivno jer su na nju nadograđivani potporni zidovi, dodane zgrade džamije, kao i minareti, ali iznutra jednostavno oduzima dah. Iznutra, ona je prije svega veličanstvena bazilika, meni velebnija od bazilike sv. Petra u Rimu. Ogromna kupola, mozaici, razne vrste mramora. Ne znamo što sve gledati, dolje ili gore, toliko u njoj ima zanimljivosti. U jednom dijelu, gdje sunčeve zrake dopiru kroz vitraje, sjedi mačka pred fotografijom bazilike i ne miče se, kao da su ju platili da tu pozira. Čujem vodiča kako kaže da se zove Sofija. Izgleda mi da joj se ne sviđa da ju ljudi maze, ona je tu da pozira, i to joj dobro ide. Nakon razgledavanja bazilike odozdo, uspinjemo se kamenima popločenim rampama, kao uskim uličicama, na gornji kat bazilike, gdje opet ima toliko detalja kojima se čovjek može diviti i gledati cijelu baziliku iz drugog kuta. Ne znam koliko smo se dugo u njoj zadržale, ali mogle bismo još.

Vani se nakratko vraćamo u današnji svijet i za kratki predah ispred bazilike kupujemo fini pečeni kukuruz koji se prodaje na svakom uglu za 3 lire, kao i pečeni kesteni, što je malo neobično jer kestenima nije sezona, ali kao i kukuruz, lijepo mirišu. Zatim idemo razgledati još jedno neobično mjesto, tzv. Baziliku Cisternu. Spuštamo se u mračni i vlažni ogromni prostor pod zemljom, cisternu sagrađenu u doba Bizanta koja je služila kao spremište vode. Ali to nije obična cisterna, u njoj su stupovi kao u grčkim hramovima. Jedan stup je posebno ukrašen reljefom u obliku suza i sa njega stalno kaplje voda, pa ga zovu stup koji plaće. Inače, hoda se po drvenim mostićima jer u cisterni još uvijek ima vode i velikih riba čak. Radi rekonstrukcije trenutno su voda i ribe skupljene u jednom manjem ograđenom dijelu. Podnožja dva stupa su iz nepoznatog razloga izrađena u obliku Meduzine glave okrenute naopačke. Pomalo zastrašujuće glave koje svi nastoje fotografirati. Izlazimo iz ovog mračnog prostora i zaboravljenoga vremena u današnji grad. Ručamo blizu Sulejmanove džamije. Ovdje nema turista, više domaći, iako ovo je džamija koju definitivno treba posjetiti. Lijepa je iznutra i izvana. Prostranost, usklađenost boja, simetričnost i jednostavnost, mislim da to ono što ju čini lijepom. Osim toga, vrlo malo ljudi ju posjećuje, pa se može uživati i u tišini i diviti ovom zdanju koje je osmislio najpoznatiji graditelj Sinan za Sulejmana Veličanstvenog. Iz vrtova džamije pruža se i lijepi pogled na Istanbul. Poslije odlazimo do obližnjeg Grand bazara, koji se upravo zatvara, ali možemo steći dojam o njegovom zatvorenom dijelu koji podsjeća na medinu u arapskim gradovima. Ali iznenađuje nas koliko ima trgovina i u bezbrojnim uličicama uokolo zatvorenog dijela bazara. Sad su već svi dućani zatvoreni i ulice se čiste, ali dobivamo dojam da je ovo grad za sebe, sa ukupno 4000 trgovina. Dolazimo i do Egipatskog bazara gdje se prodaju začini, suho voće, slatkiši. Vraćamo se pješice uz tramvajsku prugu prema našem hotelu. Pred lokalnom slastičarnicom, na drvenim malim stolicama uz samo raskršće, predahnemo malo uz baklavu, tulumbe i tursku kavu. U hotelu na recepciji s mladim Sirijcem, Mahranom, uz čaj i kavu brbljamo i pratimo utakmice: malo Argentina-Nigerija, malo Hrvatska – Island. Priča nam kako samo u Istanbulu ima 2 milijuna Sirijaca. Pitamo ga zašto na ulici vidimo toliko muškaraca izbrijane crvene glave, izgledaju zastrašujuće, kao da im je netko skinuo skalp. Odgovara nam kako iz bogatih arapskih zemalja dolaze u Tursku na uljepšavanje, pa tako i na presađivanje kose, što je očito hit. Također, objašnjava nam da Turkinje nose samo maramu na glavi, a da žene koje vidimo u crnim burkama, samo s prorezima za oči, dolaze kao turisti iz bogatih arapskih zemalja. Zapravo, primijetile smo kako sve ženske u burkama nose najmodernije tenisice i imaju moderne telefone. Čini nam se da vidimo i puno blogerica ili influencerica, bilo da su s maramama na glavi ili Azijatkinje, ali sve modno usklađene od glave do pete, tražeći savršenu pozu za fotografiranje.

Današnji dan namijenile smo razgledavanju Dolmabahče palače u kojoj je živjelo posljednjih 7 sultana u 19. i početkom 20.st. Ona je napravljena nasuprot Topkapi palače, ali odmah uz more, tj. Bospor. Pored palače nalazi se i stadion nogometnog kluba Bešiktaš. Malo se pravim pametna pa zaštitara na ulazu u stadion pitam gdje im je trener, Slaven Bilić, ne znajući da on već odavno nije tu. Sam ulaz u palaču Dolmabače je već grandiozan, i sve podsjeća na palače u Beču ili negdje drugdje u Europi. Nakon šetnje po vrtovima uz more te po parku sa životinjama, tipa paunovi i biserke koje šeću uokolo, te razgleda muzeja satova, kojima su Turci bili oduševljeni i radili prava remekdjela, ulazimo u palaču. Na cipele stavljamo najlonske navlake kako se tepisi u palači ne bi prljali. Prolazimo iz prostorije u prostoriju i svaka je sve raskošnija. Kopiraju europski stil, ali s daškom Orijenta. Osim što su stropovi pozlaćeni, podsjećaju me na raskošnu kraljevsku palaču u Madridu, ovdje je dodana još i fascinacija kristalom. U gotovo svakoj prostoriji nalaze se ogromni kristalni lusteri, a kristalno je čak i stepenište, odnosno ograda stepeništa za gornji kat, što izgleda baš fascinantno. I ovdje je izloženo brojno posuđe, samo sad su posuđe i stolovi u zapadnjačkom stilu. Zanimljivo, Istok je kopirao Zapad. Lijepa je i sultanova kupaonica, cijela prostorija u svjetlo žutom oniksu, osvijetljena sunčevom svjetlosti sa stropa i prozora koji gledaju na Bospor. I za kraj, dvorana u kojoj je sultan primao strane veleposlanike s, kako kažu, najvećim kristalnim lusterom na svijetu, koji malo kriomice fotografiramo jer je fotografiranje u cijeloj palači zabranjeno. 

Nakon razgleda veličanstvene palače vraćamo u sadašnje doba i odlazimo do Istiklal ulice. Po Andreinim uputama obilazimo neke zanimljivosti uz nju, a što se tiče trgovina i restorana. Na toj glavnoj ulici, nedaleko i od glavnog trga Taksima, nalazi se katolička crkva, bazilika sv. Ante, koja me stupovima i stropom podsjeća na Zagrebačku katedralu. Ima još katoličkih crkvi po Istanbulu, što je zanimljivo i govori o turskoj otvorenosti prema različitim religijama. Za ručak, prema Andreinoj preporuci, odlazimo u restoran Midpoint koji nam je baš dobro sjeo. Moderniji je, uglavnom su gosti moderniji Turci, velika terasa s pogledom na Topkapi palaču i azijsku stranu Istanbula, puno ljudi, dobra atmosfera uz finu i ne skupu hranu. Zatim malo šopingiramo po trgovinama, sva pamučna odjeća je jeftina. U jednoj trgovini čak su i deklaracije na hrvatskom jeziku, očito dosta ljudi s naših prostora tu kupuje. Inače, po gradu čujemo kako se priča na srpskom, bosanskom, hrvatskom. Odlazimo do glavnog trga Taksim koji nije nešto posebno, više veliki prostor u socijalističkom stilu s modernim zgradama. Jedino što se upravo na njemu izgrađuje džamija, pa će mu to dati više turski štih. Na trgu je trenutno postavljena izložba fotografija dva bratska grada, Istanbula i Pečuha ikoja prikazuje njihove sličnosti. Baš si mislim kako mi je Pečuh, u kojem sam nedavno bila, sa svojom džamijom i kavanama, bio dobra uvertira za Istanbul. Na trgu se održava i festival, u sklopu kojeg je postavljena bina na kojoj se uvečer održavaju koncerti, a uokolo su štandovi s rukotvorinama od nakita pa nadalje. Zanimljive su mi igračke koje se dosta prodaju po gradu, a koje vjerno prikazuju male mačke i pse kako sklupčani spavaju na prostirki. Osim što vjerno izgledaju, malo sam se prestrašila kad sam ih izbliza pogledala i vidjela jednog kako diše. Stavili su mehanizam da im se trbuh diže i spušta, pa izgleda kao da dišu. 

Dolazimo do štanda sa svilenim maramama, ali od prave svile, što im i cijena govori. Prodavač ima obiteljsku radionu i prezentira prolaznicima kako se i iz kukuljica dudovog svilca izvlače svilene niti. Ljudi sa znatiželjom gledaju kukuljice, malo tko zna što je to, već misle da se radi o bombonima i slično. Ja se pravim važna, kao sve znam jer sam nedugo cijeli proces vidjela na izložbi u Etnografskom muzeju u Zagrebu, pa pokazujem prodavaču svoje fotografije kako se to radi u Konavlima. Kod nas sam ručno izvlačila i namotavala svilu, a on to radi preko kotača. Naravno da smo pristale opet na ponuđeni čaj i odmah se udomaćile i pomagale. Ja sam okretala kotač, nakon što mu je pomoćnik, mali Pakistanac otišao, a Petra je kupcima pokazivala marame. Prvi put sam vidjela kako izgledaju marame, ne samo od glatke tanke svile, nego i od deblje i grublje svile, koje više izgledaju kao da su od lana i pamuka. Zapravo, sve ovisi o vrstama tkanja. I naravno, najbolje možete znati da li je prava svila ako zapalite končić, koji će se zapaliti, ali brzo i ugasiti i imati miris kao i zapaljena ljudska kosa. Počela je opet padati kiša ali pod štandom smo na suhom. Kad je kiša stala oprostile se od prodavača i vratile pješice i tramvajem u našu mahalu. Usput probala sok od cjeđenog nara koji se, uz cjeđene naranče, prodaje po ulicama, samo mu sad nije sezona pa je nešto skuplji, ali vrlo fin i osvježavajući.

Danas iz užurbanog grada idemo opet malo uživati u prirodi, točnije Bosporu. Odlučile smo da se nećemo samo na dva sata provozati Bosporom ispred gradskih palača, kao što to većina turističkih tura radi, već otići na cjelodnevni izlet, tzv. Full Bosphorus Cruise koji ide sve do ulaska u Crno more, a isto ne košta puno, 25 lira. Na pristaništu kod Galata mosta turisti se guraju da se ukrcaju i zauzmu najbolja mjesta na brodu. Mislim da, kao i mi, ne shvaćaju da se ne ukrcavamo preko krme, već pramca broda, pa prva klupica na palubi ostaje prazna i mi ju zauzimao, a imamo i mjesta za podići noge na ogradu. Prekrasan sunčan dan, stvoren za uživanje u vožnji Bosporom. Brod malo ide uz europsku, malo uz azijsku stranu, tako da možemo gledati raskošne palače, ljetnikovce, stare utvrde, moderne hotele, pa i zapuštene kuće i restorane, a kasnije šumu i mala ribarska mjesta uz more, zaustavljajući se kratko na nekim pristaništima. Pored nas prolaze i veliki teretni brodovi prevozeći teret iz Sredozemnog do Crnog mora i obrnuto. Prolazimo ispod nestvarnih visokih visećih mostova, po kojima se odvija gust promet i koji spajaju europsku i azijsku stranu Istanbula. Većina putnika na brodu ostaje do zadnjeg pristaništa, pred ulaskom u Crno more, gdje imamo 2,5 sata vremena za ručak i razgledavanje mjesta. Ovdje je more čisto, već više slično našem, ljudi pecaju ribe, neki se sunčaju i kupaju. Cvrčci cvrče, u zraku miris i bjelogorice i borova. Na vrhu brda ostaci utvrde koju nazivaju Đenovska utvrda, a koja je nekad branila ovaj strateški prolaz. Tako je i danas, osim ribara koje vidimo kako krpaju mreže te restorana i trgovina za turiste, većinu mjesta čine ograđeni prostori vojarne i zgrade za obitelji vojnika koji i danas čuvaju ovo strateški važno mjesto. Uspinjemo se do utvrde, prolazeći puteljcima koji prvo vode kroz restorane, da bismo došli do vidikovca i utvrde koja je dosta zapuštena i ima jednog kao čuvara i psa koji paze da netko od turista ne zaluta ili padne sa stijena. Spuštamo se natrag u mjesto i na malom trgu ili pristaništu na brzinu ručamo probavajući lokane specijalitete koji se peku na ulici, a to su uglavnom pohane dagnje u obliku ražnjića i riblji sendvič od fileta ribe sa žara. Ukrcavamo se na brod i istom rutom natrag, odnosno malo više prolazeći uz azijsku stranu. Sad primjećujem u uvali usidrene vojne brodove, čija siva boja na prvu ih čini neprimjetnim, pogotovo kad je ovako oblačno i kišno, kao što je sada dok se vraćamo prema gradu.

 

Iskrcavamo se kod Galata mosta i sad idemo vidjeti njegovu lijevu stranu. E, to je prava strana za raju, tu je masa ljudi koji jedu riblje sendviče na klupicama. Neki sendviči se prodaju direktno s brodova/restorana u otomanskom stilu, a iz plastičnih čaša se jedu kiseli krastavci, mislim kiselo zelje i to sve u crvenom soku kao od cikle. To se sve odvija pored mosta, a na samome mostu su također restorani, samo jeftiniji i skromniji od onih s njegove desne strane. Na gornjoj etaži mosta prolazimo pored ribiča koji, cijeli dan pa i noć, pecaju male ribice. Ispod mosta prolaze brodovi po rukavcu Bospora koji odjeljuje tzv. Zlatni trokut, odnosno samu špicu europskog dijela grada. Još malo šopingiramo. Ja jedem turski kumpir (ne krumpir), koji se sastoji od pečenog cijelog krumpira pomiješanog s maslacem i raznim dodacima, a Petra kokorec, a to su pečena ovčja crijeva u sendviču. Pošto nisam ljubitelj ovčetine, taj miris i okus loja meni nije primamljiv, ali s pomiješanim povrćem i začinima, i uz veliku glad, mislim da bih ga mogla pojesti. Pojela sam i lahmacun ili tursku pizzu, tanko tijesto na koje se stavlja goveđe i janjeće meso. Zapravo, sva hrana u Turskoj je ukusna, jedino meni malo previše ljuta.

 

I za zadnji dan našeg boravka u Istanbulu ostavile smo si Gulhane park koji se nalazi pored Topkapi palače i pored našeg hotela. Ulaz u park je besplatan i mnogi bi pomislili da nije ništa posebno kad nije sezona tulipana, ali treba ga vidjeti jer je odličan. Rekla bih da je kao naš Ribnjak, smješten uz gradske zidine, samo naravno puno veći. Ispod visokih platana, u pravilnim oblicima zasađeno cvijeće i ukrasne živice, kao za naš Floraart, i još s modernim skulpturama i instalacijama, a koje opet prikazuju povijest grada.

Nakon parka odlazimo još jednom u smjeru bazara, kupujemo rahat i začine, te u maloj trgovini nakitom naziva Stone&Silver u zadnji tren uzimam srebrne naušnice s kamenom koji se zove citren. Ljubazni nenametljivi prodavači napomenu nam da će uskoro na trenutak zatvoriti trgovinu jer je petak i vrijeme za molitvu, na koju većina muslimana danas odlazi. Ispričavamo se, mi njima, oni nama. Pored obližnjeg kioska s hranom naručujemo si zadnji kebab, ja i ajran. Pored nas ručaju oni koji ne idu na molitvu, a ispred obližnje džamije u sklopu bazara, vidimo muškarce kako sjede na podu i nakon molitve, svaki sa svojom prostirkom, vraćaju se natrag na posao.

Odjavljujemo se i pozdravljamo s osobljem hotela. Odlazimo tramvajem u kojem je velika gužva, uspijevamo se nekako ugurati s koferima, a za izlazak iz tramvaja pomaže nam stariji Turčin govoreći ljudima da nas propuste. Drugi slučajni prolaznik vodi nas i pokazuje put do ulaska u metro. Metroom idemo dalje sve do 30-ak km udaljenog aerodroma Ataturk. Metro prolazi više nad zemljom, pa možemo vidjeti i ovaj dio europskog dijela Istanbula koji je sav u modernim zgradama, shopping centrima, neboderima koji se i dalje grade. I opet ne možemo vidjeti kraj ovog nestvarnog ogromnog grada, niti na njegovoj europskoj strani. Imam osjećaj da mi je ovo najveći grad u kojem sam do sada bila, veći i od Buenos Aires-a i Mexico City-a jer nema male kuće i favele, već velike zgrade i nebodere koji se prostiru na sve strane. Na aerodromu trošimo zadnje lire uz tursku kavu, ali tu nije kraj dobroj turskoj hrani. U avionu Turkish Airlines-a, koji izgleda često kasni, ali i za kratki let daje dobar ručak. Tako još jednom, uz pečene kofte i ostalo povrće, voće i slatkiše, opraštamo se od Turske. Dočekuje nas ipak nešto svježija kontinentalna klima u Zagrebu. Osjećaj, kao da smo bile tri, a ne dva tjedna na putu, te u dvije različite države, a zapravo i jesmo - u Maloj Aziji i Europi, odnosno Istanbulu, kao najljepšem spoju ta dva „svijeta“.

Prvi dio puta: Nestvarna Kapadokija

Tablica s troškovima