Nestvarna Kapadokija

(16. – 22.06.2018.)
Petra i ja na letu iz Zagreba za Istanbul. Prvi put letimo s Turkish Airlines i već u avionu imamo prvi susret s turskom dobrodošlicom. Stjuardese nas poslužuju čokoladicama, slavi se bajram, odnosno praznik za kraj posta ramazana, a nazivaju ga još i šećerni praznik jer se slavi uz slatkiše koje Turci jako vole. A vidim da vole i djecu jer kod pozdravljanja putnika pilot obavezno pozdravlja i djecu:„Ladies and gentlemen and dear children welcome...“. Iako let traje samo dva sata, poslužuju nam i obilan turski doručak. Zanimljivo, vodu pakiraju u čašice kao od jogurta, samo prozirne. Prvih tjedan dana provest ćemo u regiji Kapadokya do koje letimo avionom iz Istanbula. Prije leta, u Istanbulu imamo 5 sati slobodnog vremena pa se raspitujemo ako u blizini aerodroma Ataturk ima nešto zgodno za vidjeti. Kažu nam da baš i nema u blizini, ali mi ipak izlazimo van aerodroma i uočavamo obližnju džamiju, i to je nešto. Prolazimo pored taksista koji piju čaj, ne obraćaju previše pažnju na nas, to mi se čini kao dobar znak da ćemo se i u Turskoj ugodno osjećati. Dolazimo do lijepe džamije, ipak ne ulazimo u nju jer nismo prikladno obučene, već u malom parkiću pored nje ispod čempresa ležimo na travi i odmaramo. Sasvim dobro za početak godišnjeg odmora. Pored nas, mislim Turčin, na dekici malo prezalogajio i sad spava. Povremeno neko dolazi i pere noge pred džamijom prije ulaska na molitvu. Nebo malo oblačno, zrak miriše kao i kod nas. Neobično, iako smo odmah kod aerodroma, avione skoro i ne čujemo. Pokušavamo malo odrijemati ali jedna ptičica na čempresu iznad nas, pjeva tako glasno i čini se da je u krivom tonalitetu. Malo se fotkamo kod džamije i zatim vraćamo u aerodromsku zgradu.

Letimo prema Kapadokiji do aerodroma u gradiću imenom Nevsehir. Manje od sat vremena leta, a u avionu nam, nakon turbulencija uslijed oluje, ipak serviraju vrlo fine tople sendviče od sira i paradajza, a koji do nas stižu još vrući. Na malenom aerodromu čeka nas vozač shuttle bus-a i dovozi do hotela u gradiću Goreme koji je kao središnje mjesto gdje svi turisti dolaze. Naš Ciner hotel (čitaj Činer) prvi je na ulazu u mjesto. Netko od osoblja, mislim konobar, ne priča engleski, ali nas odmah uslužuje s tekućinom za pranje ruku i slatkišima. Na recepciji simpatični mladi dečko, Emre, vrlo dobro priča engleski. Kaže nam da je to obiteljski hotel kojeg vode njegov otac, brat i on, a ime hotela je njihovo prezime. U hotel stižemo 15 minuta prije 22h. Kad kažemo da smo iz Hrvatske, odnosno na turskom Hirvatistan, Emre odgovara: „Pa za 15 minuta vam počinje utakmica!“ (Hrvatska-Nigerija). Tako da malo brže obavljamo check-in i odlazimo u sobu koja, kao i ovaj hotel s tri zvjezdice, izgleda sasvim pristojno i lijepo. Ismail i Emre odrasli su u Njemačkoj ali kažu da su tamo uvijek bili tretirani kao stranci. Emre je posebno drag dečko pa njega sve ispitujemo. Na početku on, kao i svi ostali u gradu, čudi se što ćemo raditi 7 dana u Kapadokiji jer ovamo turisti dolaze najviše na 2-3 dana.

Za početak idemo prošetati po našem gradiću Goreme koji izgleda nestvarno. Zapravo, "nestvarno" je najčešća riječ koju ćemo u narednim danima koristiti jer ne uspijevamo pronaći druge riječi kojima bismo mogle opisati ono što vidimo. Možda je bolje pokazati fotografije nego riječima pokušati opisati ovu regiju u Maloj Aziji, ali ni fotografije ne mogu dati pravu sliku ovih nestvarno oblikovanih vulkanskih stijena u obliku gljiva, i još nestvarnije kuće i crkve koje su ljudi u njima uklesali. Prije 30-ak godina bilo je to obično selo, kao i mnoga druga razbacana i napuštena u ovoj regiji, a sad je gradić s čak 200 hotela. Mnogi su luksuzni hoteli sa sobama isklesanim u stijenama, a koje su prije služile kao kuće ili staje za stoku.

Hodajući uskim strmim uličicama, na turskom sokacima, okružile smo grad sa svih strana. Penjemo se i na vidikovac, nazivaju ga Sunset Point. Na platou brda hodamo uz vinograde, nešto drugačije od naših, zapravo samo grmovi vinove loze zasađeni u pješčanom tlu. Zanimljivo suho cvijeće koje beremo uz puteljak i kasnije nosimo sa sobom u hotel. Odmaramo na stijeni s pogledom na dio grada i crveni planinski lanac koji nas podsjeća na američki Grand Canyon, a koji se prostorire ravno pred nama. Iako je oblačno i malo prohladno, nakon nekog vremena shvaćamo da smo bez kreme za sunčanje dobro izgorjele, zaboravivši da se nalazimo na 1000 metara nadmorske visine i u Maloj Aziji. Odlučujemo nešto pojesti u centru mjesta u lokalnom fast food-u imena Saray. Jedemo kebab i povrće, prilično ljuto. Vraćamo se u hotel i zatim ponovo u grad tražeći hotel Escape. Andrea, vrsna poznavateljica Turske (koja inače organizira i Tjedan turskog filma u Zagrebu), dala nam je prijedloge gdje odsjesti i što posjetiti. Njen prijatelj, koji je nedugo ovdje otvorio svoj hotel ili hostel, Escape Cappadocia, pozvao nas je na čaj. Inače, u Turskoj se poziva na čaj jer svi piju čaj i to po cijeli dan, u malim staklenim čašicama s kockom ili dvije šećera. I tako smo pronašle Camila, odnosno, kako on želi da ga se zove, Jesus of Cappadocia, malo neobični turistički vodič koji trenutno vodi i svoja dva hotela. Prvo mi je bilo neobično zašto bi se jedan Turčin tako htio nazvati, a kasnije mi je postalo jasnije. U dvorištu ispred kuće pretvorene u hotel, nalazimo ga s njegovom djevojkom, Engleskinjom kojoj nismo upamtile ime. Već vidimo da je ovo mjesto idealno za malo alternativniju ekipu, koja voli provoditi noći pričajući uz otvorenu vatru, cigarete i piće, što baš i nije naš đir, ali preporučam ovaj hotel komu se to sviđa. Malo smo popričali i zatim krenuli autom prema obližnjem gradiću Uchisar, a u kojem se upravo odvija jedan od najvećih glazbenih festivala u regiji, Capadox festival. Prije smo još zastali na vidikovcu odakle se pruža prekrasan pogled na naše mjesto te popili tursku kavu. Turska kava znači crna kava u maloj šalici, od čega pola šalice čini soc iliti talog.

 

Jesusu je nenadano u posjet stigla njegova najstarija sestra. Kaže da mu je ona kao mama, a mamu se mora slušati, pa brzo krećemo prema gradu i njegovoj kući koja je isto pretvorena u hotel imena Garden. Obitelj sjedi u vrtu ispod trešnje koja je upravo puna velikih crvenih trešanja. Upoznajemo obitelj, jedemo trešnje sa stabla, pijemo čaj koji nam je spremila Engleskinja. Usput ju ispitujemo kako su se tek nedugo upoznali, a ona zbog njega produžila svoj boravak ovdje gdje se namjerava i doseliti. Šali se ona i na svoj račun. Kaže da ne zna kako će reći mami zašto je ostala: „Mom, I met Jesus“. Malo još prošetale po štandovima s nakitom u sklopu Capadoxa. Za bus za povratak u Goreme raspitujemo se u lokalnom dućanu. Prodavačica ne zna engleski pa nam pomaže jedan kupac. Već je kasno pa busevi baš i ne voze, iako nam nije problem prijeći i pješice 4 km. Ali ljubazan kupac koji se autom sa svojom ženom i malom curicom upravo vraća u Goreme, nudi da nas preveze. Oni su ovdje isto turistički, došli iz turskog grada Sivasa, on je arhitekt, a njegova mlada žena, bolničarka i imaju curicu od dvije godine koja se zove Ela. Vrlo su ljubazni, lijepo smo popričali i smijali se u kratkoj vožnji do našeg mjesta. Još malo prošetale po gradu, u trgovini isprobavale rahat koji je odličan, niti malo sladak, samo se osjete priženi bademi, pistacije i ostalo voće u svim bojama i kombinacijama.

Iduće jutro, oko 6 sati, Petru su probudili baloni. Još jedan nestvaran prizor. Kroz prozor hotelske sobe gledamo ogromne balone u raznim bojama kako lete iznad hotela i iznad planina, napunjeni toplim zrakom dižu se lagano u zrak, u tišini, samo uz povremeno šuštanje plina. Nakon doručka, u hotelu čekamo da kiša prestane padati jer vrijeme se ovdje mijenja iz minute u minutu. Zatim odlazimo u Goreme Open Air Museum. Razgledavamo bizantske crkvice iz 10. i 11. stoljeća uklesane u stijenama. Najimpozantnija je tzv. Tamna crkva koja je sve do nedugo bila u potpunosti zatvorena i bez sunčeve svjetlosti, tako da su freske u njoj ostale savršeno očuvane. Tu je i tzv. Sandals crkva u kojoj se vide tragovi stopala koje nazivaju Isusove stope. Čuvar u ovoj crkvici nas prvo obavezno pita od kuda smo, a onda nam daje preporuke gdje jeftinije jesti, kupovati i što ići pogledati. U mnogim crkvama vidim i naslikanu šahovnicu, pitam se od kuda zapravo potječe naša šahovnica. Nakon toliko slika iz prizora Isusova života i mistike koju te crkve u sebi nose, postaje mi jasnije zašto bi si netko dao ime Jesus of Cappadocia. Nakon razgleda ovog muzeja na otvorenom, okrepu tražimo u turskom sladoledu koji je poseban, rasteže se kao žvakača guma, od kozjeg mlijeka, a nude ga u nekoliko voćnih okusa. Prodavač obično izvodi šale s kupcima i dugačkom metalnom šipkom stavlja sladoled u kornet. Uzimam za probu od svih okusa pomalo. Fin je i kremast, najviše dominira okus ruže, što nam je malo neobično. 

Prema uputama krećemo pješice cestom u smjeru doline koju nazivaju Rose Valley. Na putu, nedaleko od glavne ceste, nailazimo na još jednu zanimljivu crkvu i samostan za koji nam na ulazu daju svjetiljke da se vidimo provlačiti kroz uske i mračne prolaze. Ovdje nailazimo na male otvore za ventilaciju, velike okrugle kamene kotače koji su služili kao zaštita za zatvaranje ulaza, savršeno izdubljene kućice za golubove. Rimljani, koji su ovdje obitavali još od 1.st., držali su golubove iz više razloga, a to ćemo tek kasnije saznati. S vrlo pojednostavljenom kartom i opisima koje smo dobile pokušavamo pronaći ulazak u Red Valley, iza koje slijedi i Rose Valley. To nisu turski nazivi dolina, već za turiste da se lakše snađu, a doline su dobile imena po bojama stijena koje ih okružuju. Spuštamo se prema prvoj dolini, oko nas trava, drveće, cvijeće, divovski maslačci. Prolazimo kroz kanjone i tunele koje je voda napravila, a uokolo nas stijene neobičnih i nestvarnih oblika. Sve podsjeća na američki divlji zapad i na prizore iz filma Indiana Jones.

Hodamo same, čuje se samo pjev ptica poput slavuja te zvuk vjetra u krošnjama drveća. Leptiri lete oko nas, ovdje ih još uvijek ima. Nailazimo na improvizirana mjesta za odmor i okrepu, svojevrsni kafići u divljini, ali nigdje nikoga. Nailazimo na zasađena mlada stabla oraha u uskim dolinama između stijena. Gubimo trag gdje trebamo skrenuti za Red i Rose Valley. Uz put vidimo štand sa voćem koji vodi žena, a njeno dvoje male djece se igra ložeći vatru. Žena nas upućuje gdje se trebamo vratiti i skrenuti prema Red Valley, a onda još nailazimo na djeda i baku na motoru koji se pojavljuju negdje iz šume, i uz osmijeh i šalu sporazumijevamo se i upućuju nas da samo nastavimo dalje. Probijamo se kroz uski kanjon pa pomoću željeznih ljestvi uspinjemo uz stijenu, za koju mislimo da je još jedna crkva, ponovo nailazimo na kafić/svratište ali nema nikoga od domaćina. Možda jer je već kasno poslijepodne, možda nije sezona, a možda jednostavno premalo turista prolazi ovuda pa im se ne isplati dežurati. Opet gubimo put kojim trebamo ići, često se pojavi neka oznaka za crkvu, a oznake zapravo vode do kafića. Voda nam nije problem jer svako malo naiđemo na stablo marelice, turski kajsije, i murve/duda, turski dut. Počinje pljusak, navlačimo brzo kabanice koje smo ponijele, ali sva ostala oprema nije nam za baš za treking po planinama, imamo obične tenisice i torbice koje nosimo i u šetnji gradom. Nije nam problem hodati ali ipak, kad je pljusak prošao odlučujemo se vratiti istim putem natrag i Rose Valley ostaviti za neki drugi dan. Ponovo dolazimo do žene sa štandom i sad nam pokazuje prečicu do našeg hotela. Samo smo se trebale popeti uskom strmom stazicom do još jednog sunset point vidikovca odakle na drugoj strani odmah ugledamo naš hotel, a činilo nam se da je ova dolina kilometrima daleko od našeg grada.

Večeramo u blizini hotela, u restoranu koji ima dobar tzv. pottery kebab. Meso se zajedno s povrćem kuha nekoliko sati u glinenim ćupovima, a onda se još na vrhu ćupa ispeče pogača koja se topla servira s kebabom. Hrana je opet ljuta, za mene najljuća zemlja do sada (nisam bila na Dalekom istoku), što mi je neočekivano za Tursku. Na ekranima u restoranu vrti se prizor pečenja cijele kokoši u kamenoj soli, pa razbijanja te soli pred gostima i posluživanja kokoši koja je još i punjena. Izgleda primamljivo, barem zlatna korica koja se pojavi kad se oklop od soli razbije. Ipak, ako želite večerati pečenu koku, trebate naručiti barem 3 sata ili dan ranije. 

Opet oko 6 sati ujutro slučajno se budimo i kroz prozor sobe gledamo balone kako se dižu i plove nebom iznad hotela i vrhova planina. Nakon doručka ukrcavamo se u bus za grad Uchisar. Bus je gratis za sudionike Capadoxa, a jedna Azijatkinja nam govori da neće nitko primijetiti ako se i mi ukrcamo. U Uchisaru razgledavamo dvorac ili njegove ostatke. Dvorac smo do sada promatrale iz našeg grada, a vidljiv je sa svih strana. Stoji na vrh brda i neodoljivo me podsjeća na slike iz knjiga o razrušenoj kuli Babilonskoj. Odozgo se pruža lijep pogled na sve strane, na naš gradić nešto niže, naš Grand Canyon i ugasle vulkane u daljini koji su, prije više milijuna godina, i stvorili ovu nestvarnu zemlju kakvu je mi danas vidimo. Još malo hodamo po ovome gradu, koji je više mjesto gdje domaći ljudi žive u običnim modernim kućama, nego naš Goreme koji je pun hotela, ali ipak nama draži. Raspitujemo se za ulazak u još jednu dolinu, Pigeon Valley. 

Nailazimo na vidikovac gdje se ljudi slikaju s golubovima po kojima je ova dolina i dobila ime. Tu je i neizostavno drvo s privezanim željama u obliku amajlije „plavog oka“, koje Turci svuda vješaju i nose, jer smatraju da ih štiti od uroka. Stazicom se spuštamo u dolinu, nismo sigurne da smo na pravom putu jer oznaka baš i nema. Turizam se još nije razvio u tom smislu, više u onom za grupne posjete i zabavu u gradu. Hodamo kroz usku dolinu, divimo se uklesanim kućicama za golubove u strmim stijenama. Povremeno naiđemo na neki vrt koji netko očito obrađuje. U malenim vrtovima je zasađeno sve, od povrća do vinove loze. Gdje nema vode, tu su čak postavljene cijevi za navodnjavanje. Na jednom mjestu nailazimo na dvije kravice koje pasu travu i malo tele pored njih leži u travi. Pratimo usku stazicu ali odjednom se nađemo na samom rubu dubokog ponora kanjona, ono kao u vestern filmovima kad bizoni trče prema provaliji. Znači stazicu su napravili svi oni koji su mislili da je to pravi put, ali nije. Hodamo drugom stazicom dalje. Uglavnom kao Indijanac pratim tragove stopala u pijesku, povremeno i tragove konjskih potkova da vidim da li je netko nedugo ovuda prolazio i tako određujemo kojom stazicom dalje, jer oznake ne postoje ili su vrlo rijetke. Vidimo par hodača s druge strane kanjona, ali ne znamo kojim putem do njih. Uto se odnekuda pojavljuje Kinez s mobitelom s GPS-om i ostalim aplikacijama pomoću kojih određuje gdje se nalazi i kuda bi dalje trebali ići. Ali prvo nas je nahranio udarajući štapom zrele marelice sa stabla, a stablo marelice stoji na visoravni uslijed ničega. Sunce je jako pa malo i odmaramo pod stablom. Bog ili priroda se brinu za nas da ne ostanemo gladni i žedni. Ako ne oni, onda lokalci koji naprave kafić uslijed ničega za putnike namjernike ili bolje rečeno, zalutale turiste. Zajedno s Kinezom nastavljamo dalje. On vrlo malo razumije engleski. Petra se trudi i ispituje ga objašnjavajući mu što znače riječi poput tourist ili baloons. Naučile smo da se na kineskom turist kaže liao, ili barem tako zvuči. Kinez, za razliku od ostalih Azijata koje vidimo u gradu, putuje sam. Krenuo je od Rusije, prošao kroz nekoliko zemalja, a zadnja će mu biti BiH, do kuda može doći bez vize. Na kraju brzo stižemo do našeg grada. Osjećaj krive udaljenosti u Kapadokiji će nas svakodnevno pratiti. Ono što u hrvatskim planinama i brdima izgleda kao susjedno brdo, ali zapravo treba kako se kaže, tri dana jahanja, ovdje je obrnuto. Kanjon koji izgleda kao da treba cijeli dan da ga se prijeđe, prehoda se u sat ili dva. Ljudi se valjda ili boje pješačenja ili im se neda, a ove doline i kanjoni su nešto najljepše što ova zemlja nudi, i ima ih toliko puno, svaki poseban po svojim bojama i oblicima.

Danas je Petrin rođendan pa u gradu prvo odlazimo na baklavu i tursku kavu. Iako ovom zanimljivom danu tu još nije kraj. Nakon okrepe odlazimo malo šopingirati po trgovinama, kupujemo šarene navodno svilene marame za nekih 30-ak kn. Prolazimo pored trgovine s ćilimima i kožnim torbama. Prodavač, Ertan, poziva nas na čaj, a komuniciramo na rusko-hrvatsko engleskom jeziku. On je u mirovini, ali još radi u trgovini i kod svoje kuće na zemlji. Uživamo uz čaj na malim stolicama, okružene torbicama koje su slične kao i ćilimi, izvezeni u nomadskom stilu, s čestim motivom pauka za koji nam kaže da simbolizira sreću. Odmah smo se udomaćile pa ostali turisti misle da prodajemo u trgovini, pokazujemo im torbice i nagovaramo na kupnju jer mi ne želimo samo besplatno piti čaj. Došlo je i vrijeme večere pa Ertan predlaže da večeramo kod njega u trgovini. On na obližnjem kiosku s hranom kupuje kofte, kao mini pljeskavice servirane s povrćem u kruhu, a mi prema njegovim uputama odlazimo u obližnji supermarket kupiti litru ajrana, vrste slanog tekućeg jogurta koji Turci piju uz jelo. Pakovanje litre i pol ajrana izgleda kao deterdžent za veš, baš prikladno za dućan s tepisima. I tako mi lijepo večeramo u trgovini, kofte su odlične, pričamo o životu, Ertan o svojim nekadašnjim doživljajima sa strankinjama, posebno onima iz sjeverne Europe. Smijemo se njegovoj poštapalici „That's life“. U hotelu našeg Emrea gnjavimo s brojnim pitanjima o mjestu i kulturi. On nam kaže kako se cijela obitelj vratila iz Njemačke, a njemu i bratu je trebalo vremena da se naviknu na turski način života, ali sad su sretni što žive ovdje i vode svoj obiteljski hotel. U hotelu su gosti čini mi se uglavnom Turci, ali ima i nešto stranaca. Hotel ima i bazen na terasi, ali trenutno baš nije za kupanje na otvorenom. Vrijeme je baš promjenljivo, barem jednom u danu pljusne kiša, ali to traje kratko. Odlučile smo, ako ćemo ikad letjeti balonom, jer je dosta skupo, neka to onda bude iznad Kapadokije.

S obzirom na vremensku prognozu, izgleda da će baloni ipak poletjeti, pa navijamo sat na 03:30h jer u 04:00h dolaze po nas ljudi iz balon kompanije Turkiye Baloons. Kombijem skupljamo ostale pospane turiste po gradu. Još je mrak kad se iskrcavamo na visoravni u brdima iznad grada. Dok se baloni pune toplim zrakom, doručkujemo stojeći oko stolića na kojem su nam servirali hranu i piće. Zatim se utrpavamo u košaru balona, stane nas čak 24 + pilot i njegov pomoćnik, odnosno mislim da je mladi pilot koji se uči uz iskusnijeg. Pilot nam daje kratke upute, uglavnom kako trebamo stati u čučanj kad balon bude prizemljivao. Pilot se zove Mustafa i djeluje samouvjereno. Ipak ga pitam kako se osjeća danas, nasmije se i kaže dobro ali da nije bitan on, već kakav će biti vjetar pošto trenutni uvjeti baš nisu idealni za let balonom. Ipak, kontrola leta je za danas odobrila letenje i 50-ak balona počelo se uzdizati u cik zore. Prizor je opet nestvaran, letimo u potpunoj tišini, čuje se samo povremeno šuštanje plina kojim pilot može upravljati da spusti ili podigne balon na veću visinu. Kako je oblačno, ne uspijevamo vidjeti izlazak sunca i dosta brzo prelazimo tik iznad vrhova stijena u Rose Valley jer vjetar puše u tom smjeru. Zatim se iznad obrađenih polja uzdižemo do 6000 feet ili 870 metara visine. Pilot kaže da ne smije ići više jer toliko kontrola leta dozvoljava balonima da se dignu. Neki idu i više, ali riskiraju dobivanje kazne. Cijelo vrijeme su na vezi s ostalim pilotima balona da se ne sudare. Kaže mi da dnevno može letjeti 100 balona, po 50 u dva termina, ali samo ujutro jer su tada zračna strujanja najpovoljnija. U balonu nije hladno, dapače, grije nas topli plin tik iznad naših glava. Mustafa je uzeo Petrin mobitel i fotka nas jednom rukom. Čovjek stigne sve, čak i dobre fotke napraviti. Letimo iznad Love i White Valley koje baš danas planiramo i prohodati. Mustafa već sa zemljanom posadom dogovara gdje će sletjeti i vidimo iz balona kako auto s prikolicom juri po poljskim putevima, te ljude koji trče uz njega. Jasno mi je da ne želi sletjeti na nečije zasađeno polje pa mijenja mjesto slijetanja dok ekipa trči amo tamo, ali nisam ni slutila da on gleda da se spusti na prikolicu koju vuče auto, a koja je širine košare. I uspijeva! To ipak mogu samo iskusni piloti, a on ima 12 godina iskustva i zaboravila sam koliko tisuća sati letenja. To radi da olakša radnicima da ne moraju dizati tešku košaru na prikolicu. I tako nas sve skupa, u košari na prikolici, auto odvlači, malo mu zapinju kotači u blatnoj oranici dok ne izađemo na čvrsti put. Dok radnici brzo sklapanju ogromni balon, koji se brzo prazni, ekipa s pilotom već priprema stolić na kojem su čaše, šampanjac, rasute latice ruža, prava romantika. Mustafa s uređaja očitava podatke, tipa visinu na kojoj smo letjeli te da smo ukupno prošli 16 km. Zatim otvara šampanjac i objašnjava nam kako je to tradicija od prvog leta balonom kad su dva brata Francuza uspješno slijetanje proslavila šampanjcem. Nakon nazdravljanja, Mustafa proziva svakog i uručuje mu raskošnu, na plavo-zlatnom papiru, diplomu na kojoj piše naše ime i da smo sudjelovali: „...in hot air ballon flight over Cappadocia“. Petra ga traži da nam je potpiše jer prava diploma mora imati i potpis. Oko 6:00h ujutro voze nas natrag do hotela, pilot se još rukuje s nama i kao što moto njihove kompanije kaže: „You deserve the best“ i tako je i bilo. S ravnog krova našeg hotela gledamo još druge balone kako slijeću i imaju istu ceremoniju. Zatim odspavamo još nekih sat i pol te krećemo dalje u istraživanje Love nad White Valley.

Nakon kraćeg hoda po glavnom asfaltnoj cesti skrećemo na put koji nas vodi ravno pred još neobičnije stijene. Mene podsjećaju na gljive, nekoga na dimnjake, pa ih nazivaju i vilinski dimnjaci, a nekoga na nešto drugo pa dolinu prozvali Love Valley. Kod još jednog svratišta/kafića/suvenirnice, koja se smjestila odmah uz stijene, prvo nailazimo na malu kvočku s pilićima, a zatim čujemo čudan klepet krila golubova u zraku. Što je ovim golubovima, klepeću krilima i onda munjevitom brzinom naprave salto u zraku i to više puta. U kafiću igraju se male slatke mačkice kojih ima puno i u gradu, kao i pasa koji se slobodno šeću. Izgleda da ih Turci posebno vole jer su dobro uhranjeni i uglavnom cijelo vrijeme spavaju ili lagano kruže ulicama. Pitamo vlasnika u kafiću da li su oni istrenirali golubove da rade salto, kao neka luda atrakcija za turiste. Kasnije, od dječaka koji uzgaja golubove, saznajemo da su to posebna vrsta golubova koji se na taj način brane od ptica grabežljivica koje su zbunjene njihovim preokretanjima u zraku.

Krećemo dalje prema White Valley uskim puteljcima. Sad već znamo da ne možemo biti sigurne da smo na pravome putu, ali da ćemo ga s vremenom pronaći. Na par mjesta susrećemo se s ruskom obitelji, tata i dva sina, i oni nisu sigurni koji je pravi put jer se više stazica račva kroz žbunje. Odjednom se nađemo kako hodamo isušenim riječnim koritom u kojem još ima nešto malo vode, pa hodamo po vlažnom pijesku. Voda privlači na pojilo i životinje koje do sada nismo susretale. Ispred nas preko puta odjednom projuri zmija, bjelouška, nadam se. Par metara dalje, nailazimo na kornjaču koja se došla napiti vode, a zatim malo dalje, isto tako i pčele. Mirno i miroljubivo prolazimo pored njih i za kraj smo još uspjele preplašiti divljeg zeca koji je protrčao iz žbunja. Stijene ovdje u White Valley imaju drugačije oblike, nisu više u obliku gljiva, već više podsjećaju na rastopljeni sladoled, recimo od vanilije i lješnjaka. Nailazimo ponovo na stabla marelica koje nas osvježavaju i daju nam sitost i snagu. Samo možemo komentirati kako je nestvarna ova zemlja. I dalje neopremljene za planinarenje, provlačimo se ispod drveća, žbunja, penjemo uz stijene. I kad nam se činilo da su sve staze zarasle u žbunje ili da smo skrenule s puta, sa stijene iznad nas začujemo glas mladića koji nas pita kuda smo krenule jer ovo je kraj doline. Spusti se on po stijenama u natikačama, i bos skakuće s jedne stijene na drugu pokazujući nam put iz žbunja. On sa svojim malim štandom, na kojem prodaje sok od naranče koji iscijedi ručno na mašinicu, stoji točno na drugom ulazu u White Valley, a podno grada Uchisara. Naravno, popile smo sok kod našeg spasitelja i dalje nastavile hodati prema gradu, a usput još naišle na ogromnu prodavaonicu oniksa i drugog dragog kamenja i nakita. U tim velikim prodavaonicama turistima se najčešće prezentira u Turskoj pronađen kamen, naziva sultanit, a koji je poseban po tome što mijenja boje ovisno o vrsti svjetlosti. Tu vidimo zanimljivog prodavača u kariranom odjelcu, kaubojskim čizmama, s velikim prstenjem i poludugom kosom zageliranom u zrak. Malo smo razgledale to more nakita svih boja i oblika te nastavile dalje prema vidikovcu, odakle se pruža prekrasna panorama prema našem Goremeu. Tu se okrijepile uz turske palačinke s kozjim ili ovčjim sirom. Začas se po asfaltnoj cesti spustile do Goreme. Opet nas udaljenosti varaju, izgleda mi da nam treba puno manje vremena i da bismo svaku dolinu, da se ne gubimo i fotografiramo, mogle prehodati za sat vremena.

Uz cestu pored našeg hotela, srijedom se održava plac gdje se prodaje sve, od voća i povrća do odjeće. Kupujemo krupne trešnje i isprobavamo ostalo voće. Ja se čudim jajima s potpuno bijelom ljuskom kakvih kod nas baš i nema. Malo odmorimo u hotelu pa odlazimo na doner kebab u obližnji restorančić. Počastili nas čajem. Uz čaj zasjele kao domaći i promatramo ljude kako prolaze. Najčešće su to grupice zbunjenih Azijata koje konobari nastoje nagovoriti da uđu baš u njihov restoran, iako postoje i kineski restorani napravljeni specijalno za njih. Zatim odlazimo u centar grada, u Viewpoint restoran, da na njegovoj najvišoj terasi uživamo u noćnom pogledu na grad i osvijetljenu džamiju. Naručujemo baklavu, limunadu i salep (salep je kao neki gusti kapučino s okusom cimeta, a radi se s mlijekom ili vodom i prahom koji se dobiva od korijena neke livadne orhideje). Uz zvukove mujezina koji poziva na zadnju večernju molitvu, uživamo u smiraju još jednog nestvarnog dana.

U sklopu ponude leta balonom uzele smo, da bude jeftinije, i tzv. Green Tour koja vodi turiste po nekim udaljenijim dijelovima regije do kojih je teže samostalno doći. Ipak, ako imate vremena mislim da se treba potruditi i napraviti samostalni izlet jer s grupom u busu ipak se manje toga može doživjeti. Po programu ture agencije Andromeda, prvo odlazimo u Derinkuyu podzemni grad, kažu najveći od mnogih gradova isklesanih pod zemljom u ovoj regiji. U njemu se moglo skloniti, pretpostavlja se, do 5000 ljudi. Iz više razloga ljudi su kopali tunele i prostorije pod zemljom: da se zaštite od neprijatelja, od loših vremenskih uvjeta, da sačuvaju hranu i dr. Kratko prolazimo uskim tunelima, velika je gužva i nismo nešto puno toga vidjeli. Zatim se vozimo dalje pored drugog najvećeg vulkana ovdje, imena Hasan, prema Ihlara Valley. Spuštamo se stepenicama u kanjon doline Ihlara, koja je malo šira i njome protječe rijeka. S vodičem posjećujemo dvije crkve u stijenama. Na samoj rijeci napravljene su male kućice, zapravo kafići i restorani. Hodamo laganom stazicom uz rijeku, kao na Plitvicama, kažu 4 km, čini mi se puno manje, do restorana Belisirma gdje imamo organiziran ručak. Unaprijed smo naručili između nekoliko ponuđenih jela koje konobari brzo poslužuju. Juha od leće za sve, za glavno jelo ja uzimam kofte zapečene u glinenoj posudi, a za desert poslužuju lubenicu. Nakon ručka, najbolje i meni iznenađenje ove ture je posjet manastiru Selime. To je isto kompleks isklesan u stijeni koji se sastoji od samostana, crkve, katedrale iz 12. st., vinarije, kuhinje i ostalih ostava i soba. Nažalost imamo samo pola sata za razgledavanje ovog prekrasnog i nestvarnog mjesta dok kojeg se prvo treba popeti uskim prolazima. Prvi kršćani skrivali se u Kapadokiji i širili vjeru od, mislim 2. stojeća. Manastir Selime financiralo je samo Rimsko carstvo, dok su crkve u Goreme nastajale samo od donacija lokalnog stanovništva. Vraćamo se do Uchisara gdje odlazimo u Stone Art Gallery i gdje nam predstavljaju kamen sultanit i naglašavaju kako u trgovinama postoje mnoge kopije tog dragog kamena, kemijski napravljene tako da mijenjaju i više boja nego što je to u prirodnom obliku moguće. Zatim odlazimo još do vidikovca iznad Pigeon Valley. Vodiči govore da su Rimljani uzgajali golubove iz više razloga: zbog jaja za hranu, bjelanjka za izradu freski, izmeta kao gnojivo za vinograde i vrtove, za izradu baruta čak, i zato što je kršćanima golub sveta životinja. Poslije ture odlazimo u grad na večeru kod rođaka naših vlasnika hotela. U Amber Cave House, kojeg smo slučajno razgledale prvi dan našeg hodanja po gradu kad nas je zanimalo koliko košta smještaj u luksuznim hotelima sa sobama u izdubljenim stijenama u kojima su nekad boravili ljudi i stoka zajedno, a sad spavaju turisti. Emre nam kaže: „Tu je domaća kuhinja, tu se jede ono što i mi doma jedemo, i samo recite da vas ja šaljem pa će za vas napraviti posebnu ponudu“. I u prekrasnom romantičnom ambijentu restorana počastili nas predjelom u obliku nekoliko turskih namaza, zatim smo jele kuhane okruglice, kao naše ćufte samo sitnije i raviole u jogurtu, te nas počastili desertom napravljenim od džema dunje. Ja htjela probati i lokalno piće, za koje sam mislila da će biti fino kao slatki šerbet, ali ovo je bilo slano i kiselo, slično soku od cikle. Još su nam dali popust na cijeli račun, koji i onako nije bio visok. Da li nam još i kišobran, za slučaj ako bude pala kiša dok se vraćamo do našeg hotela. 

Zadnji dan našeg boravka u Kapadokiji, odlučile smo ponovo se uputiti do Rose Valley koju smo promašile prilikom prvog istraživanja. Sad smo već znale prečac, pa smo iz grada preko vidikovca (gdje inače vode turiste, naviše Azijate na vožnju bagijima iliti ATV), došle do iste one žene koja nam je prošli put pokazala put. Sad smo iz zahvalnosti kod nje kupile nešto različitog suhog voća, tipa bademi, pistacije, lješnjaci i još nam je nadodala suhih grožđica. I sad nas je uputila drugim putem koji ide direktno za Rose Valley jer je znala da smo Red Valley već prošle. Prvo nailazimo na crkvu u stijeni uz koju je postavljen i kafić. Tu čak vidimo da neki vodiči vode manje grupice ljudi. Crkvu, do koje se treba popeti ljestvama, obilazimo i fotografiramo, kao i prekrasan pogled prema okolnim stijenama. I ovdje su nestvarne boje stijena, od roze do blijedo žute, a u dolini posađena vinova loza i voćke tipa marelice, šljive, jabuke, murve i orasi. Skoro u svakoj stijeni, i ovdje su isklesane prostorije ili barem mali otvori za golubove. Na jednoj stijeni vidimo baš lijepo ukrašene prozorčiće, otvore za golubove, a kad se približimo, vidimo da je tu i ulaz u još jednu crkvu. Uđemo i ne vjerujemo, kao da smo ušle u neku našu katedralu s isklesanim stupovima i oltarima. Unutra ugodno hladno i vlada potpuna tišina koja još dodatno naglašava svetost i misterioznost ovog mjesta i trenutka u kojem se nalazimo. Kao da se vremenskim strojem vraćamo nekoliko stoljeća unatrag, dok opet ne izađemo van na toplu sunčevu svjetlost i zvukove prirode. Dalje se uspinjemo na visoravan od kuda se pruža pogled na sve strane, i na Red Valley i mjesto do kojeg smo prvi put stigle kad nas je uhvatio pljusak. Spuštamo se ponovo natrag u Rose Valley i dolazimo do još jedne crkve. Ova, osim freski, ima i isklesan reljef na stropu, u obliku velikog križa. 

Na izlasku iz doline hodamo prema obližnjem gradiću/selu Chavusin. Na puteljku, uslijed ničega, stoji zanimljiva oznaka „centar“. Pored groblja ulazimo u mjesto. Na putu nalazim zanimljivu kamenu kuglu, za koju me kasnije prodavač u gradu pita otkuda mi i objašnjava da je to tvrdi bazalt nastao od lave. Mjestom dominira isto kao razrušena Babilonska kula ili crkva u stijeni. Prodavač suvenira nam kaže da je selo stradalo u potresu 1962. i stanovnici su iz kuća u stijenama spustili se niže te sagradili nove moderne kuće u podnožju. U vrtu podno velikog oraha, nalazi se kafić i trgovina simboličnog naziva Walnut Garden, kojim suvereno vlada jedna baka koja me izgledom podsjetila baš na moju baku. I moje su bake uvijek nosile marame na glavi. Baka se dobro snalazi na engleskom, poslužuje nam turske palačinke sa špinatom i časti nas čajem. Zatim se penjemo do crkve koja je dosta uništena potresom, a kasnije i stokom i golubovima koje su u njoj držali prije dolaska turizma. U njenoj blizini dječak nam pokazuje kuću svog djeda u kojoj je djed živio prije potresa. Raspričao se i o golubovima „saltašima“ koje uzgaja i obožava, te o svakodnevnom životu i o trenutnom predsjedniku države, za kojeg kaže da ga voli, kao i ostalih 70% Turaka.

Iz Chavusina žurimo u Goreme jer za kraj želimo još isprobati jedini hamam u gradu, te da nakon višednevnog hodanja speremo prašinu i umor s nogu. Ne znamo što nas točno tamo čeka, samo otprilike što smo čitale i što nam je Emre ispričao. U ovom hamamu odvojene su prostorije za žene i muškarce. Među ženama malo je mi osjećaj kao da smo u haremu pa se prisjećam prizora iz serije Sulejman Veličanstveni. Prvo nam u garderobi daju posebne ručnike kojima ćemo se omotati kad se skinemo, po želji u badiće ili bez njih. Zatim dolazi jedna simpatična baka koja nam namaže lice glinom, pa zatim idemo u suhu saunu, pa tuširanje, a onda slijedi glavna stvar, turska masaža s pjenom dok ležimo na toplom kamenu. U okrugloj prostoriji, Petra i ja i tri mlade Azijatkinje. Dolazi 5 cura u radnoj odjeći, tj. crnim badićima, mislim da nisu sve Turkinje. Ova moja, mislim da je Turkinja jer pjevuši neku pjesmicu na turskom, dok mi radi piling kože grubom rukavicom, a ostale njene kolegice brbljaju i smiju se, kao u haremu. Pitam je gdje je sultana Hurem, i sve se čude kako znam za nju. Masaža pjenom je najbolja stvar. Cijelo tijelo vam prekriveno pjenom koju dobiju tako što sapun i vodu stave u platnenu vreću, malo zamahnu da uđe zrak i odjednom kao magijom, stvori se ogromna količina pjene koju istresu na vas, a poslije vas zalijevaju kanticom vode, i tako dva puta. Poslije tuširanja još malo plivamo u malom bazenu dok muškarci idu u jacuzzi. Zatim još odmaramo na ležaljkama, pijemo čaj od jabuke, a koža nam svilenkasto glatka i meka. Na ove turske hamame dalo bi se naviknuti. Poslije hamama idemo na večeru, ponovo u restoran Old Cappadocia. Uzele musaku i šiš kebab. Povodom Petrinog nedavnog rođendana konobar ju iznenađuje s tanjurom voća i malom svjećicom koju Petra gasi, a mi svi plješćemo. Vraćamo se u hotel nadajući će se da naš Emre nije otišao iz smjene, ali stižemo upravo na vrijeme. Opraštamo se i umjesto da mi njemu zahvalimo na svim preporukama i odgovorima na naša razna pitanja, on se zahvaljuje nama u svoje i bratovo ime, koji nam poručuje da smo u njihovom hotelu uvijek dobro došle, te nam daruje lijepe poklone suvenire i kaže: „Da je barem više turista kao što ste vi!“ 

Nastavak: Nestvarni Istanbul