Tour de Baranya - Pečuh i okolica

Poslije Kutine i Virovitice, cesta prolazi krasnim obroncima Bilogore, vjetar nosi lišće zrakom, jesen u punom zamahu. Granični prijelaz Terezino Polje. Bodljikava žica na ulazu u Mađarsku baš ne odašilje poziv dobrodošlice. Granični policajac gleda nas oštrim pogledom. Mislim da je krajnje vrijeme da promijenim 20 godina staru fotografiju na osobnoj. Pred večer stižemo u Siget. Pust gradić, trgovine zatvorene, tišina. Spomenici N.Š.Zrinskom, Zriny kako ga Mađari valjda odmila zovu. Neobična građevina sa šiljcima podsjeća na Tursku.

I crkva stoji nekako čudno, ukoso u odnosu na trg. Ubrzo shvaćamo da je to bila džamija, okrenuta kao i uvijek u smjeru Meke. Dolazimo do tvrđave koja je zatvorena, ali zato u jednom ugodnom restoranu/baru uživamo u kuhanim jabukama s cimetom.

Iduća stanica Pečuh. Iznajmljeni stan nalazi nam se pored željezničkog kolodvora. Iznad grada svijetli TV toranj u raznim bojama, izgleda kao da je minaret od džamije. Čini mi se da je Mađarska dosta toga zadržala od Turaka ili možda imaju neke zajedničke pretke? Malo điramo po gradu. Široke ceste, veliki trgovi, ali sve nekako pusto, gdje su ljudi? Velike i baš lijepo i toplo uređene kavane kojima se divimo kroz izloge. Nailazimo na neku promociju i izložbu etiketa za vino, vino već popijeno, a etikete ultra moderne.

Sljedeće jutro - subota, uspinjemo se autom na brdo, kao Sljeme, samo upola niže. Prolazimo kroz rezidencijalne četvrti, njihov Pantovčak i Tuškanac. Iznad kuća su šume borova i čini mi se hrasta crnike. Pa zar Pečuh stvarno ima mediteransku klimu?! Nije samo da se furaju na to na glavnome trgu gdje su u velikim teglama posađene palme, oleandri, lavanda i drugo bilje. Pogled s tornja na sve strane, zamišljam tursku vojsku kako nailazi. Vjetar sa sjevera puše svom snagom pa se brzo spuštamo natrag u grad.

Katedrala sv. Petra i Pavla, s 4 zvonika baš je impresivna. U njenoj blizini nalazi se kula na kojoj se vijori mađarska zastava sa neobično izrezanom rupom u sredini. U blizini se nalazi i hrvatski klub August Šenoa. Na glavnome trgu, crkva stoji nekako ukoso, odnosno bivša džamija opet okrenuta u smjeru Meke. Nisu je puno promijenili, samo preuredili donekle u katoličku, pa je ta kombinacija baš zanimljiva. Iznenađuje nas da je u njenom podrumu pravo malo groblje gdje se i danas ljudi sahranjuju.

Predah od razgledavanja u zanimljivoj kavani u kojoj se spremaju kave prema receptima iz cijeloga svijeta. Naručujem kavu iz Kostarike s okusom kokosa. Užicala i njihov menu u kojem su opisane i naslikane sve vrste kava i kako se pripremaju.

Nedaleko od centra nalazi se i poznata tvornica porculana i keramičkih pločica. Veliki kompleks zgrada, kao nekoliko naših Paromlina, samo spašenih od propadanja i zanimljivo uređenih 2010.g. kad je Pečuh bio europski grad kulture. Šarene pločice i cijepovi kakvi su i na crkvi sv. Marka u Zagrebu. Ručamo u starinskom raskošnom restoranu, konobari bečka škola, hrana i usluga na visokom nivou.

Uvečer malo je više mlađih u gradu, ali i dalje sve dosta mirno. Pronalazimo zanimljiv bar s živom glazbom, neki latino i jazz. U baru stara peć na drva, cijeli jedan stari stup za struju sa žicama, neki kutak za igranje sapleten od vune i još puno raznih stvari, ali sve djeluje tako toplo i ugodno.

Nedjelju provodimo otkrivajući obližnja nepoznata mjesta ove regije, kao što je Pečvar. Mađarima vjerojatno poznato hodočasničko mjesto. Žute strelice nacrtane na električnim stupovima pokazuju smjer do crkve Svih Svetih. U gradiću/selu puno cvjećarnica sa sisveticama/krizantemama.

Zatim Vilanj ili Villany - mađarska vinska regija. Lijepo uređeni vinski podrumi u malim kućicama uz cestu. Na kamenim obroncima uredno posađeni vinogradi, a u ravnici zelena polja, sve već zasađeno ili izorano. Mađarska sebe sama prehranjuje.

Sljedeće, lijepi gradić Šikloš s veličanstvenim dvorcem na zelenom brdu, kako je jedan mađarski pisac opisao da izgleda kao kraljevska kruna položena na svileni zeleni jastuk. A u njemu ima izloženo svega, od sprava za mućenje do šprica za špricanje vinograda.

I za kraj, selo Čarda i taman pred kišu, ručak u jednoj čardi pred kojom šeću domaće guske dok mi jedemo paprikaš i cigansko pečenje.

Povratak u Hrvatsku preko graničnog prijelaza Donji Miholjac. Ali, rano je još za povratak u Zagreb pa produžujemo malo do Đakova. Prolazimo pored Valpova, a još od prvog razreda osnovne škole me zanima što ima u tom Valpovu kad pjesma kaže: u Valpovu sova osta, bilo joj je puta dosta. U tišini i polumraku razgledavamo đakovačku veličanstvenu katedralu. Zatim kavica u obližnjem kafiću i fino pečeni ulični kesteni za razonodu po autoputu do Zagreba, u koji se sretno vratismo uvečer.