Doživljaji s plesnog podija

Ne znam zašto mi je sad došlo da zapišem neke misli o plesu, možda zato jer je ponovo počeo „Ples sa zvijezdama“. Uglavnom, ništa revolucionarno novo, samo nekoliko doživljaja s plesnog podija, kroz koje mislim da je većina nas plesača amatera barem jednom prošla. Svrstala sam ih u dvije grupe – Doživljaji A i B, iako se oni međusobno isprepleću.

Doživljaji A:

• Smeta mi, zar ne vidi kuda želim ići?
• Zar nema sluha i ne čuje glazbu/ritam?!
• Njegova/njezina tehnika je slaba – loše držanje, slabe noge, krute ruke ...
• Tako smo blizu, ali kao da smo miljama daleko.
• Ja vodim, a ti pratiš!
• Ljudi me gledaju, moram plesati što bolje.
• Moramo vježbati i plesati naučene figure.
• Nelagoda zbog fizičke i psihičke bliskosti – Gdje je granica? Jesmo li je prešli?
• Naši osjećaji kao iza zida duboko sakriveni.
• Ja se poigravam s glazbom, a ne ona sa mnom, ja imam kontrolu.
• Osjećam kako se zateže i opušta svaki mišić u mome tijelu.
• Osjećam okove koji me stežu i ne dopuštaju mi da se slobodno udaljim i dišem.
• Nisam dovoljno dobra/dobar za njega/nju.
• Nisam ja, nego je ova glazba prespora/prebrza/predosadna /prenervozna ...
• Tresem se od uzbuđenja i straha.

Doživljaji B:

• Bez riječi krećemo se jednako kao da si čitamo misli.
• Glazba nas nosi na svojim valovima.
• Stopljeni u jedno tijelo s dvije duše koje plešu jedna oko druge.
• Mislimo jedno na drugo, ne postoji nitko osim nas.
• Zajedno gradimo ovaj ples, međusobno se nadovezujemo.
• Plešemo samo za sebe.
• Igramo se i sami kreiramo svoj ples.
• Nisu bitne ni godine, ni izgled, ni status, niti išta drugo jer plešu naše duše.
• Osjećaji koje potiče glazba slobodno izlaze iz nas.
• Glazba vodi nas.